“Kako živi Jarun? Kada nema regulacione osnove, nema ni ceste, prometa, kanalizacije… prostranstvo polja, blijedo zelenilo visoko uzraslog graška, crvena krovišta kućeraka među krošnjama voćaka uz bijele prašnjave ceste… Iako je u kutku velikog grada, ipak deseci tisuća Zagrepčana znaju za Jarun osobito u ovim toplim danima kada dolaze na kupanje...”
Tim riječima opisuje se u novinskom članku iz druge polovice pedesetih kako je tada izgledao Jarun, staro seosko naselje nastalo uz savski rukavac koje se spominje još u 15. stoljeću.
Nadalje, u tisku se sredinom pedesetih navodi:
“Zagrepčani su i ovog ljeta osjetili nedostatak prostranog kupališta koje bi odgovaralo potrebama građana. Današnje kupalište na Savi je još pred 20 godina bilo premalo, iako je u to doba u Zagrebu živjelo gotovo polovinu stanovnika manje. I dok Zagrepčani priželjkuju velika lijepa kupališta s plažama, jedna vrijedna skupina ljudi na Goljaku traži najbolje rješenje da se ispune i najsmionije želje građana u tom pogledu. Projektni biro ‘Klimatizacija’ na poticaj Zavoda za urbanizam još od 1954. godine radi na projektu izgradnje velikog jezera koje će imati plaže za kupanje uz livade i šumarke za sport, razonodu i odmor građana. Nedavno je završen ispitivački rad i rezultati su više nego zadovoljavajući. Zagreb bi, prema projektu, mogao dobiti u Jarunu bistro jezero. A što je još važnije, iz budućeg Jarunskog jezera vadio bi se prvoklasni šljunak koji bi isplatio gradnju i još omogućio zaradu investitoru.”
Nakon što se savski rukavac počeo iskorištavati kao šljunčara, uređenje Jarunskog jezera protegnulo se na iduća desetljeća. SRC Jarun napokon je otvoren neposredno uoči Univerzijade 1987. godine.
Nešto ovdje ne štima, pogotovu ona slika koja pokazuje pješčane obale uz neku vodu. To nikako nije moglo biti na Jarunu '50tih. Veslao sam u VK Sava (kasnije VK Trešnjevka, promijenili ime) - pa bi veslali Savom, uzvodno nekoliko km i nizvodno do Jakuševačkog mosta. Kad bi išli na rekreativno veslanje, onda je bio ulaz u rukavac na desno (uzvodno) oko 100 m uzvodno od tada javnog kupališta na Savi (velika splav). Odmah nakon ulaska u rukavac, ušči bi u pravu đunglu gdje se teško veslalo jer je granje bilo i iz vode ... a svugdje okolo gusta šuma, Nakon oko 200 m takovog probijanja, došli bi u nešto poput jezera (mirna voda, jedva da se i kretala), a obale su bile gusto šiblje i šuma svuda okolo. To je bio Jarun kojeg se ja sjećam iz veslačkih dana. Od šume nikakove kučice se nisu vidjele, a na samu obalu nikad nisam ni pristao - skoro posve nepristupačno!