Ulica knjižara, tiskara i knjigovežnica.
Tako su zvali Dugu ulicu, danas Radićevu. A upravo na broju 32, odmah preko puta kipa svetog Jurja, svoju je tiskaru otvorio i središnji lik ilirskog pokreta. Ljudevit Gaj ne samo da je u prizemlju zgrade imao tiskaru. Odmah iznad bila je čitaonica i knjižnica, a na II. katu nekoliko je godina živio u sedam soba. Preselio se tamo početkom 1841. godine, kako pišu na stranicama Matice hrvatske, institucije koja je u toj zgradi djelovala u isto vrijeme.
U dvorištu i mađarski klub
Čitaonica tada Matice ilirske, koju je utemeljio Gajev prijatelj Janko Drašković, upravo je od Gaja unajmila prostore. No u ljeto 1844. naprasno se sele nakon što Gaj traži od čitaonice da se povuče iz jedne sobe s obrazloženjem da želi proširiti svoj stan. Janko Drašković shvatio je Gajev iskaz kao poruku da se makne u stranu zbog političkih i osobnih razmirica između njih dvojice. Iako o tome nije slušala od predaka, obitelj Slađane Hršak u istoj je kući gotovo dvjesto godina.
– Kuću su kupili moja prabaka Henrieta i pradjed Juraj Filipović, koji je ujedno bio i direktor Prve hrvatske štedionice. Sagradio ju je arhitekt Bartol Felbinger, a smatra se jednom od pet najljepših secesijskih zgrada u Europi – kaže Slađana Hršak, dodajući kako je još kao mala slušala da ispod kuće prolaze podzemni tuneli veliki toliko da su kroz njih prolazile kočije, a koji vode sve do Sljemena. Osamdesetih godina prošlog stoljeća u dvorištu zgrade, kaže Hršak, djelovao je mađarski klub poznat po plesnjacima.
Nekadašnje imanje sada groblje
Iako je kuća u cijelosti pripadala obitelji gospođe Hršak, nakon II. svjetskog rata je nacionalizirana, a obitelji Hršak pripao je jedan kat kuće. Prošao je dugi niz godina dok Slađanu Hršak s ovom povijesti kuće nisu upoznali djelatnici galerije Juraj smještene u prizemlju, koji su kuću dobro istražili prije nego što su se uselili. A o tome je pisao i slovački pjesnik Jan Kollár, koji je Gaja posjetio u ovoj kući.
– Novinarna i tiskara Gajeva velik je pothvat, koji nadilazi sile jednog posebnika. Tu su tri prese, svaka od njih stoji 500 forinti srebra, hidraulički stroj stajao je sam 1000 forinti srebra. Ne samo sebe dušom i tijelom, nego i svu svoju očevinu i imovinu žrtvovao je narodu i domovini – napisao je Kollár. A upravo opsjednutost idejom da razmišljanja proširi među narodom koštali su ga. Kako bi održao pogon, koji se kasnije preselio u današnju Ćirilometodsku 4 (danas Pravni fakultet), a i zbog kupnje Mirogoja sve se više zaduživao pa je pokrenuta i ovrha. Tadašnja vlada popisala je svu Gajevu imovinu, koja se vrlo brzo nakon njegove smrti rasprodana. U tiskari je čak i umro, a njegovo imanje na Mirogoju danas je groblje.
