Po mnogima urbanistički najljepši dio stare Trešnjevke, niknuo je u samoj njenoj jezgri. Između Selske, Ozaljske, Trakošćanske ulice i Samoborčekove pruge smjestilo se naselje koje danas nosi naziv Prve hrvatske štedionice jer ga je ona otkupila kako bi svoje štediše kreditirala odgovarajućom veličinom zemljišta.
Naselje krase male ulice koje sa svake strane imaju obiteljske dvokatnice nanizane jedna na drugu s ljupkim prednjim i stražnjim dvorištima kakva obožavaju ježevi, vjeverice i druge male gradske zvijeri. Za poseban izgled i ugođaj života u naselju Prva hrvatska štedionica zaslužan je arhitekt i urbanist Zdenko Strižić, arhitekt svjetskog glasa koji se obrazovao u Parizu i Berlinu, a projektirao u brojnim europskim zemljama.
Projekt započeo osmislivši i tri tipske kuće koje su multipliciranjem stvorile prepoznatljive nizove, piše arhitektica Konstantina Kralj na Mapiranju Trešnjevke. Gradnja naselja započela je već 1935. godine paralelno s izgradnjom tramvajske pruge duž Tratinske i Ozaljske ulice, s novim okretištem i spremištem tramvaja na Ljubljanici.
Naselje razdvaja zelena površina u Zorkovačkoj gdje se nalazi park i dječje igralište koji su se u ono vrijeme smatrali prototipom novog razdoblja uređivanja društvenih parkova za najšire slojeve građanstva. Bilo je to prvo dječje igralište izgrađeno u radničkoj četvrti. Na njegovom se mjestu trebala graditi gimnazija, no odustalo se od toga pa je ovaj dio grada dobio park u kojemu su se igrale generacije Trešnjevčana.
Projekt za park su napravili Ciril Jeglič i Zvonimir Froehlich, a park je imao i bazen. U tom su se bazenu djeca kupala sve do sredine 60-ih, a danas je iz higijenskih razloga asfaltiran i pretvoren u igralište. U parku se nalazi i zdenac Josipa Seissela s prikazom zodijačkih znakova. Nedavno je restauriran pa je dobio svoj stari sjaj.
U blizini je i Dječji vrtić Bajka koji je otvoren 1932 i jedan je od prvih dječjih vrtića u Zagrebu. U vrijeme ekonomske krize koja je prethodila Drugom svjetskom ratu, mnogo je trešnjevačke djece živjelo na rubu siromaštva stoga je u studenom 1932. otvorena ustanova pod nazivom Gradsko dječje sklonište za radničku djecu na Selskoj cesti, kao treća ustanova za socijalnu skrb radničke djece u Zagrebu. Osnivač toga skloništa bio je Socijalni ured gradskoga poglavarstva. Zgrada je namjenski građena za djecu od 3 do 12 godina i bila je tada najmodernije zdanje koje se sastojalo od dviju prostorija za djecu, blagovaonice, učiteljske zbornice, kupaonice i dvorane za tjelesni odgoj, a u dvorištu se nalazio i plivački bazen sa sunčalištem.
U početku svojega djelovanja ustanova je imala socijalni karakter i osnovni je cilj bio „čuvanje djece zaposlenih i nezaposlenih siromašnih roditelja, odvraćanje od utjecaja ulice, na zabavan način privikavanje radu i davanje prvih osnova odgoja“. Tu su se nalazila djeca koja su živjela u vrlo nepovoljnim stambenim prilikama, djeca samohranih majki koja su uglavnom besplatno boravila u skloništu, a davala im se i pomoć u obući i odjeći. U to su vrijeme sa 180 djece radile 4 učiteljice. Broj djece stalno je rastao i 1937. godine u skloništu je bilo smješteno 240 djece s kojima je radilo 6 učiteljica.
U vrijeme teških ratnih prilika 1941–42. i dalje, u dječje sklonište primana su djeca roditelja poginulih u ratu, djeca s Kozare i ratna siročad usvojena od naprednih građana. Nakon oslobođenja 1945. godine ustanova nastavlja djelovati kao obdanište za djecu zaposlenih i nezaposlenih roditelja, samohranih majki i za djecu ratnu siročad.
Zbog Drugog svjetskog rata, naselje Prve hrvatske štedionice nikada nije završeno. Arhitekta Strižića na početku rata uhitili su Nijemci kao časnika jugoslavenske vojske. Nakon rata, kratko je radio kao profesor na fakultetu, ali nije se slagao s jugoslavenskim režimom pa je 1955. emigrirao u Australiju, a potom i u Njemačku gdje je i umro. Na prostoru naselja tada počinju nicati zgrade u modernijem stilu poput obližnje bijele višekatnice u kojoj su živjela 'vojna lica', a stanovnici su je zvali Lađa jer je bila velika i bijela. Gradi se i tvornica Nikola Tesla, danas Ericsson.
Naselje je prvobitno građeno za srednji građanski sloj, no cijena kvadrata na Trešnjevci je porasla pa ga si život ovdje uz starosjedioce mogu priuštiti samo oni nešto punijeg džepa.
zatim je došao bandić i izgradio velebne peterokatnice u ulicama gdje se jedva dva pesa mimoiđu, i tako zadužio zagrepčane svojim vizionarstvom i urbanističkom genijalnošću. to što nigdje nema parkirališta je manje bitno, jer je bilan iz 'ercegovne predvidio da će se ljudi za 200 godina voziti u letjelicama pa će svi moć parkirat na krovovima.