Zanimljva zgoda zbila se ovog vikenda u Vrbovcu, kada je Radovana Magoša njemački penzioner iz Eisenacha, 63-godišnji Harold Hübner, zaustavio da ga pita, vodi li ova cesta prema Zagrebu. Natrpan stvarima, s kacigom i fluorescentnim sigurnosnim prslukom, taj živopisni umroivljeni krovopokrivač koji govori samo materinji jezik, putuje prema jugu posljednjih 30-ak dana. Prešao je više od dvije tisuće kilometara od Njemačke preko Poljske, Slovačke i Madžarske pa se preko Hrvatske uputio prema Siciliji do Tunisa gdje namjerava ostati nekoliko dana.
- Nisam mogao vjerovati kad sam shvatio da čovjek putuje po Europi biciklom, a penzioner je, veli Vrbovčanin Radovan Magoš koji je Hübnera pozvao k sebi, ugostio i ponudio mu krevet da se odmori. U komunikaciji im je pomogao Radovanov sin pa su mnogo doznali o pustolovinama ovog duhovitog umirovljenika. Tako su nastale i fotografije biciklista koji je nedjelju popodne proveo na glavnom zagrebačkom trgu pitajući prolaznike koji je najbliži put do Karlovca. U pomoć su mu priskočili mladi njemački turist koji govori engleski, zagrebački beskućnik i policijac u ranim 30-ima koji se uz hrvatski, prilično dobro sporazumijeva na njemačkom i engleskom jeziku.
- Jako sam iznenađen gostoljubivošću Hrvata. Svatko koga sam susreo želio mi je pomoći. Od obitelji Magoš koji su me prihvatili i razmazili, preko mladih ljudi i policajca. Idem prema Dalmaciji iako mi je prvotna želja bila da vašu zemlju prođem biciklom po jadranskoj magistrali jer sam vidio tv prilog koji mi se svidio. Međutim, čuo sam da je magistrala vrlo opasna, da su nesreće česte pa sam odustao, veli Hübner.
Bicikliranje naprosto voli iako, kaže, potrebna je silna volja da bi se stiglo do cilja. Prvo putovanje biciklom zbilo se prije devet godina do Pariza, a druge godine išao je do Le Havrea. Tako je dosad prešao 46 tiusća kilometara. Putuje isključivo ljeti, a jedne godine bio je i do norveškog Nordkappa. Ispala je to prava pustolovina.
- Put je cijelim svojim tijekom bio neizvjesan i prilično opasan zbog brojnih uspona i padova koje nisam očekivao. Na jednoj vrlo strmoj nizbrdici kojoj je prethodio visok uspon koji me izmorio, nisam uspio obuzdati bicikl jer su kočnice zakazale. Stropoštao sam se, i tek me sreća spasila od teških ozljeda. Ostao sam bez mnogo stvari koje su se razletjele po cesti, a i bicikl je trebalo popraviti. Tada sam zamalo odustao, no bio sam 70 kilometara daleko od cilja i rekao sam si, idem, ne mogu sad odustati, govori Hübner koji dnevno vozi 60-ak kilometara, a zbog ograničenog budžeta jer mu je mjesečna mirovina 650 eura, smije potrošiti do 10 eura za hranu i piće. Sretan je kaže jer mu je bicikl omogućio da upozna razne ljude i kulture što se ne bi dogodilo da ima novca za put avionom.
Drži se pravila da ne vozi noću i kloni se oluja. Tako mu se u Norveškoj dogodilo da se jedva spasio od oluje u divljini jer je kilometrima vozio ne susrevši ljude. U jednom je trenutku vidio kuću i bez ustručavanja pokucao zamolivši vlasnike da mu daju nešto hrane i vode jer je ostao bez ičega. Bili su to umirovljenici, isprva nepovjerljivii kaže, i žali što je nepristojno banuo tražeći pomoć, no nije bilo alternative. Jedan bračni par stao je na cesti u Nizozemskoj nakon što se probušila guma na kotaču. Otada se druže, a dosad su ga dva put posjetili u njegovu rodnom gradu Eisenachtu.
- Tko zna koga ću sve upoznati na putu do Tunisa. Ne pravim velike planove, događaju mi se i dobre i loše stvari, no sve su one dio života kojeg treba izazivati, živjeti punim plućima, govori ovaj neustrašivi putnik.
