Samo u tom jednom vikendu znali su prijeći po 500 kilometara. Na svaki od osamdesetak satova, koliko ih je Zagrebu, popeli bi se i otvorili njihova okna te zatim ručno promijenili kazaljke. Nisu ipak, kao što bi neki pomislili, poput vile operirali usred noći i poput zamaha čarobnim štapićem u nekoliko sati obavili sav posao, već je to bio pothvat koji je trajao dva cijela dana nakon kojih su se osjećali potpuno iscrpljeni.
Tako Dalibor Lebarović, čija se obitelj već šest generacija bavi urarstvom i koja održava i izrađuje prepoznatljive gradske satove od 1953. godine, prepričava kako je prije automatizacije satova izgledao pothvat koji su on i njegov otac morali napraviti dva puta godišnje, svaki put kad se na satovima kazaljke mijenjaju unaprijed ili unatrag. Srećom, velika većina tih gradskih satova danas je automatizirano, pa tako jučer i danas obilaze samo oko tridesetak lokacija po gradu.
- Onaj na Trgu bana Jelačića, na primjer, potpuno je automatiziran. Radi na bazi GPS-a pa se satovi u potrebno vrijeme podese sami - prepričava Lebarović. A upravo taj sat, svima u Zagrebu smjesta prepoznatljiv i omiljeno mjesto susreta, najstariji je u Zagrebu. Postavljen je prije 101 godinu, a ideja o javnim gradskim satovima u Zagreb je stigla iz austrijske prijestolnice, Beča. Iz istog mjesta su stigli i satovi.
- Iskreno, tko zna kakvi su tad bili satovi. Svašta se tu radilo - smije se Lebarović. Prvi je sat na centralnom trgu postavio urar Mirko Novak, koji je imao urarsku radionicu u Ilici 24, a bavio se i draguljarstvom. Kasnije ga je održavao Mirko Barač, a od 1953. godine o svim satovima se, pa tako i ovom na Jelačić-placu, brine njegova obitelj, i to u radionici koja se nalazi na Maksimirskoj cesti. A rijeki se sjećaj da je glavni gradski trg imao dva sata - jedan na današnjem mjestu, a drugi na ulazu u Prašku ulicu. Početkom šezdesetih sat je prvi put zamijenjen, a drugi put tijekom velikog uređenja Zagreba, uoči Univerzijade.
Sat koji danas stoji na glavnome trgu nastao je, inače, radionici Lebarovića , a izrađen je od dva milimetra tankog lima i pet milimetara debele podnice. Dimenzije svih javnih satova su 1,1 metar u visinu i u širinu, a ovaj na Jelačić placu jedini je iznad tih proporcija. Dimenzije su mu 1,4 metara i u visinu i u širinu, a stup na kojem se nalazi kutija visok je oko sedam metara. I naravno, tko god čuje ili izgovori rečenicu "Nađemo se kod sata", misli upravo na njega.
Zagrebački potres, inače, u ožujku je zaustavio nekoliko satova u gradu, ali ne i najpoznatiji. Nastavio je raditi i dalje, kao vrijedan pokazatelj da vrijeme ide dalje naprijed, unatoč svim nedaćama.
Zasto mijenjati, zar se ne mogu pomaknuti?