U njegovu bijelom fijakeru vozili su se predsjednici, glumci, pjesnici i sportaši, no došao je trenutak da se i Joža odveze kočijama. No, nije se taj starac odvezao u neki gradski park kojim je prolazio više od tri desetljeća, nego na neko bolje mjesto, nekim drugim kočijama.
Josip Habric, Zagrepčanima poznatiji kao deda Joža, s crnim cilindrom na glavi, preminuo je u petak u 79. godini, a ispraćaj od najstarijeg kočijaša metropole danas je u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Resniku.
Nije prestajao voziti
Svoju karijeru kočijaša umirovljeni Joža započeo je 1987. godine, kada se nakon dugo vremena prvi put u Zagrebu začuo topot konja. No, iako se mnogo toga promijenilo, njegova kočija nije prestala voziti. I danas od Gornjeg grada i Opatovine rado se u njoj voze i turisti i Zagrepčani, samo što uzde konjima steže drugi Habric.
– Prije četiri godine naslijedio sam oca u njegovu poslu. Star i umoran, nije više imao snage voziti, no nije htio ni da njegova kočija bez konja stoji besposlena - kazao je Jožin sin Zlatko Habric, koji je naslijedio oca u jedinstvenom poslu.
Vozilo je njihove dvije barokne kočije i dva fijakera, stara dva stoljeća, nekoliko lipicanaca, a Ružu i Toplicu, miljenice dede Jože, naslijedili su Sokol i Javor.
– Prva kočija kada je započela vožnju, krštena je u Maksimiru. Od tada su se mijenjali i konji koji su je vozili. Hranio je i čistio svoje konje te plaćao opremu za konje, a najvažnije mu je bilo da svojim radom doprinese svome gradu. Htio je da Zagreb bude poput Beča. Skupo je baviti se tim poslom. No, na kraju je uspio. Sada surađujem s Turističkom zajednicom, koja me uvijek uključi u neki od svojih projekata – kazao je Zlatko.
Na slikama mladenaca
Da će Joža zauvijek ostati u uspomenama Zagreba, njegovim parkovima, Gornjem gradu i Opatovini, a neki će i dalje očekivati da se pojavi na svojoj polaznoj točki, Jelačićevu placu, to se već zna. No, fotografije toga starca, njegovih lipicanaca te bijele kočije nalaze se i u brojnim domovima.
– Mnogi mladenci odabrali bi baš njega da ih provoza po gradu i slikali bi se s njim u kočijama. Tako je deda Joža završio i na brojnim fotografijama zagrebačkih obitelji – dodao je Zlatko.
Meni je Beč upravo zbog tih fijakera fora, imaš osjećaj kad dojdeš tam da si opet u 19.st kad smo svi skup nekaj značili u svijeti...