Slikarstvo je neistražen svemir. Oni koji misle da o njemu sve znamo i da je sve već naslikano, vidjet će da su u krivu – smatra Adolf Polunić, 80-godišnji umjetnik iz Dugava. I njegova ulja na platnu koja je stvarao desetljećima, a prvi put nedavno izložio na četvrtom Art Zagrebu u Tehničkom muzeju neistražen su svemir, no nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Važno je da imaju snagu
Svi koji su ih vidjeli pitali su gdje je galerija u kojoj izlaže. Takve još nema, a Polunićev atelier zapravo je u sobi stana u kojem umirovljeničke dane provodi sa suprugom. Radni je vijek proveo kao grafičar u kući Vjesnik, a sve što zna o slikarstvu, kaže, naučio je sam.
– Prvu plaću donio sam ocu na stol, a od druge kupio kistove, boje i platna – govori samouki umjetnik.
Nevjerojatna je vještina kojom se služi bojama, a iz svakog poteza kistom pršti energija svojstvena samo majstorima ulja. Kao da nas svjesno uvodi u svoj misteriozni svijet koji ćemo dokučiti budemo li dovoljno strpljivi.
– Da napravim petnaestak platna za koja znam da su kvalitetna, trebala su mi desetljeća – zaneseno će Polunić dok nas provodi kroz dom na čijim se zidovima ogledava njegovo životno djelo. Slika apstrakciju jer, kaže, nakon izuma fotoaparata, svaki je realizam anakronizam. Svojim platnima ne daje imena jer ne želi onome tko ih promatra time utjecati na doživljaj. Ipak, neka imaju nadimke.
– Ovu od milja zovem “Higgsov dodir”. Svoja djela dugo promatram, a najsretniji sam kada s njega izbacim sav višak – govori, pokazujući nam djelo koje je dovršio 2018., a baš je ono izazvalo najveće oduševljenje na Art Zagrebu. Za neka platna kaže da nemaju veliku umjetničku vrijednost, a jedno iz 1991. nazvao je NE!
Upornošću do rezultata
– Sve se tada raspadalo, osjećao sam to pa sam naslikao. Picasso je znao reći: “Ako je slika lijepa, onda s njom nešto nije u redu”. I ja se slažem. Moje slike nisu lijepe, važnije mi je da u sebi imaju snagu, ekspresiju – opisuje Polunić.
Često je, kaže, stvarao kad bi se vratio kući s posla, natočio čašu vina i zatvorio se u atelier. Provodio je u njemu sate, što je znalo ljutiti njegovu suprugu. I to je naslikao, smije se. Kada je tek počeo raditi za Vjesnik, upoznao je i Josipa Vaništu, koji mu je 1964. otvorio i prvu izložbu.
– Ti rani radovi nemaju vrijednosti, no nisam prestao. Primjer sam da svi oni koji nisu završili Akademiju upornim radom mogu doći do rezultata – ističe.
Sa svojim je slikama, veli, dugo živio i njihove je snage itekako svjestan, no žalosti ga to što radove nema gdje izlagati. Nadsa se da bi se to moglo promijeniti kada postane član ULUPUH-a.
– Trebao sam lani u svibnju imati izložbu u Mimari, ali otkazana je zbog potresa. Više od 50 godina trebalo mi je da dosegnem kvalitetu kojom sam zadovoljan. Važno mi je samo da ih ljudi vide, sve ostalo je nebitno – zaključuje.•
