Danom otvorenih vrata u svim ustanovama socijalne skrbi jučer je obilježen Međunarodni dan socijalnog rada.
Umjesto odlaska na tribinu i traženja statističkih podataka, odlučili smo provjeriti jesu li povećana ljubaznost i pristupačnost zaposlenih u ustanovama socijalne skrbi na taj dan mrtvo slovo na papiru.
Od jednih do drugih vrata
Nikome se nismo predstavili, ispričali smo dvije lažne i jednu istinitu životnu situaciju, kako bismo testirali njihovu profesionalnost i strpljivost.
Prva je adresa Dom za starije i nemoćne osobe Centar u Klaićevoj ulici. Na porti nas dočekuje stanar doma, koji odmah govori kako je samo zamijenio portira dok ovaj ruča... Tražimo nekoga tko bi nas primio, informirao, a on će: Samo pravo na zelena vrata, traži socijalnu Slavicu!
“Socijalnu Slavicu”, kako zovu simpatičnu gospođu, prekidamo, kucajući, u telefonskom razgovoru. Daje rukom znak da će odmah s nama razgovarati.
Baka bi u dom. Što nam sve treba, kako ide procedura, koje nam isprave trebaju – lažemo i ispaljujemo pitanja nakon pet minuta čekanja ispred njezinih vrata.
– Dajte pokucajte na druga vrata. Ja sad ne mogu, čekam učenike jedne škole koji će mi doći – govori.
Kucamo na druga vrata. Gospođa kojoj ulazimo nenajavljeni u ured, ne pita ništa, čak ni ime. Dignula je malo glavu.
Ponavljamo priču o baki, a ona će jednoličnim glasom u objašnjavanje onoga što objašnjava valjda desetljećima. Prvi dojam je grozan – čini se kao da joj se ne da razgovarati, ne gleda u oči, igra se lančićem.
– Što naša baka može tu raditi? – pitamo.
Tek nas u oči pogleda i nasmije se kad smo je upitali može li baka malo dulje odspavati, a da ipak dobije doručak.
– Ne. Morat će se sama snaći – kaže.
Tek nakon petnaestak minuta zapravo otkriva zašto joj se sve to ne da objašnjavati.
– Dom se ionako čeka šest godina. Sve dokumente pokupite na ulazu.
“Portir” nas na vratima isprati, pozdravi i pita za baku.
Sljedeća je adresa Centar za socijalnu skrb u Ilici 259. Tamo dolazimo s pričom “samohrane majke koja se spasila iz divljeg braka i dogovorila s ocem djeteta da će on plaćati barem dio režija”.
Sve će biti dobro
– Ali, gospođo, on to ne plaća! Koja su moja prava, što mogu učiniti? – pitam ženu, koja je odmah na ulazu upozorila da taj dan nije za stranke, ali kad sam već tu, neka uđem. – Najbolje je da se javite centru u svojem mjestu prebivališta – počinje sa “savjetima”.
– Jeste li zaposleni? Viđa li on dijete već sada? – niže pitanja. Na kraju slegne ramenima i kaže: Vi morate u drugi centar. Sve će biti dobro.
A pa naravno da ih plaćaju od naših novaca,a kad od njih zatražiš pomoć dobiješ odgovor \"mi nismo nadležni\" \"obratite se policiji\" neznamo tko je nadležan\" ali osobni dohodak znaju primiti jer za to su nadležni i znaju tko je nadležan ako slučajno nebi bilo plaće za njih