Da netko u gradu naiđe na psa lutalicu, u roku od 24 sata on bi dobio krov nad glavom i hranu, a možda i svoju obitelj. A što je s ljudima na ulici? – pitanjem započinje priču Mile Mrvalj, osnivač udruge Fajter koja pomaže beskućnicima.
Kako bi senzibilizirali javnost o rastućem problemu beskućništva u gradu, ali i kako bi zainteresiranima pokazali jedan paralelni svijet pokraj kojeg svatko svakodnevno prolazi i ne doživljava ga, udruga Fajter na inicijativu Branimira Radakovića iz agencije za društveno odgovorne projekte i marketing Brodoto pokrenula je ture po gradu koje su nazvali “Nevidljivi Zagreb”.
Bez osobne iskaznice
– Budući da je kod nas osobna iskaznica vezana uz nekretninu, beskućnici je nemaju. Bez osobne mi u sustavu ne postojimo. Ne postojimo ni za građane jer nitko se prije spavanja ne pita gdje neki čovjek kojeg su danas sreli kako skuplja boce spava. Ne doživljavaju nas, mi smo nevidljivi i ovom turom odlučili smo pokazati tko su beskućnici i zašto bismo se svi trebali više brinuti o njima – govori Mile, koji je i sam iskusio kako je to živjeti na ulici.
Tura koju on vodi održava se pet puta tjedno i traje po sat i pol, a tri su točke u kojima posjetitelji doznaju sve detalje o beskućnicima; od poražavajuće statistike do teških i bolnih detalja iz života s kojima se susreću. Šetnja gradom prvenstveno je zamišljena kao učionica bez zidova, međutim u suradnji s Turističkom zajednicom poprimila je i obrise turističkoga pa se među dosadašnjim posjetiteljma našlo i stranaca. Još je uvijek više, ističe voditelj projekta Branimir Radaković, 80 posto domaćih posjetitelja. Oni s Milom Mrvaljem prvi “checkpoint” prolaze kod kipa kralja Tomislava.
– Pogledajte sve ove ljude kako uživaju – pokazuje Mile na Tomislavac prepun ljudi koji bezbrižno leže na travi te nastavlja – beskućnici to ne smiju raditi zbog Zakona o prekršajima u kojem stoji da je novčana kazna za onoga tko se odaje skitnji između tisuću ili dvije kuna ili petnaest dana zatvora. Beskućnici se pak moraju skrivati po manjim parkovima jer nigdje se, zbog straha od policije, ne smiju dugo zadržavati. A takvih ljudi u gradu je oko dvije tisuće.
Adrenalinski park za spavanje
– Ljeto je još i dobro. Kada dođe zima, tada je svaki dan pakao – govori Mile Mrvalj i dodaje kako svi beskućnici spavaju u ruševinama po staklu i smeću i na minus dvadeset stupnjeva, a ujutro imaju samo jednu želju – dovući se do aparata za kavu na Glavnom kolodvoru. Ne zato što dan ne mogu započeti bez kave, nego zato što taj aparat zimi njima život znači.
– Dođemo, naslonimo se na aparat kako bismo se ugrijali, ali ne smijemo se zadržavati dulje od pola sata kako ne bi došla policija. Poslije toga ili skupljamo boce ili napravimo nekoliko krugova u tramvaju, i to od okretišta do okretišta kako bismo se koliko-toliko ugrijali – govori Mile kod drugog “checkpointa” na Glavnom kolodvoru. Posljednja točka, kako je posjetitelji nazivaju, najemotivnije gradske šetnje je adrenalinski park iza kolodvora jer upravo je taj parkić zamjena za Tomislavac na kojem je beskućnicima zabranjeno. Kako se još živi u metropoli bez krova nad glavom, Zagrepčani na ovoj turi mogu vidjeti svaki dan, sudjelovanje se “plaća” donacijama.
Od tužne priče napravila se edukativna, pohvala za ideju! Nadam se da će ikako pomoći beskućnicima. Sretno!