Prije 50 godina djed Jakova Šarića otvorio je urarsku radnju u Dubravi. Posao je nastavio njegov sin, a sada je na red došao i unuk. Ipak, Jakov je umalo ostao bez prilike da izuči zanat kojim se želi baviti kako bi nastavio obiteljsku tradiciju. Naime, on je jedan od samo petero učenika u zadnjoj generaciji urara koja se školuje u gradu Zagrebu.
– Interesa ima, ali je problem što učenici tjedan dana idu u školu, a tjedan dana trebaju pohađati praksu koju je gotovo nemoguće naći – objašnjava Anto Delač, ravnatelj Elektrostrojarske obrtničke škole, koja je posljednju generaciju urara upisala prije tri godine.Jakov Šarić, Adriana Radić, Lucija Ceković, Sanela Forić i Veronika Berinac ovaj će mjesec maturirati i onda će škola u Selskoj i službeno ostati bez ijednog urara. I sami se slažu da je to velika šteta za struku, no shvaćaju zašto je do toga došlo.
Praksa početak problema
– Stručni predmeti su teški, posebice strojarstvo, no puno je teže naći praksu – govori Lucija Ceković s kojom se slažu i ostali kolege. Jakov Šarić pak ističe kako je svjestan koliko je sretan što je imao praksu u obiteljskoj radnji, za razliku od svojih kolega koji su ih tijekom školovanja promijenili nekoliko. A da je praksa tek uvod u probleme, objašnjava profesorica tehnologije urarstva Marijana Kirša.
– Ako je već praksu teško naći, onda je posao gotovo nemoguće. Nove urarske radnje se ne otvaraju, a stare ne zapošljavaju nove ljude kada vlasnici odu u mirovinu, nego ih zatvaraju – objašnjava inženjerka strojarstva. Ipak ravnatelj Delač i dalje se nada kako će se situacija popraviti te da će ponovno uvesti urarski smjer u školu. Nemoguće je, kaže, da Hrvatskoj uopće ne trebaju urari.A da su urari potrebni, smatra i Ivan Puzak koji je bio na čelu Sekcije urara pri Udruženju obrtnika Grada Zagreba dok nije ukinuta i pripojena Sekciji zlatara. No, kako kaže, treba nam nova generacija.
– Prije su satovi bili kao fićek, svatko ih je mogao popraviti, a danas su kvalitetni satovi na sasvim novoj razini. Elementarno znanje više nije dovoljno, trebaju nam specijalisti za satove – kaže Puzak te objašnjava da, sukladno tome, ni nekadašnji model prakse više ne može funkcionirati.
Jedva preživljavamo
Nekad su učenici, kaže, mogli naučiti dok su gledali, sada trebaju uložiti godine učenja. S njime se slažu i kolege iz struke koji tvrde kako je praksa definitivno neodrživa.
– Stanje je takvo da jedva preživljavamo sami sa sobom, kako da u tim uvjetima nekoga učimo? – pita se Goran Rančić, jedan od posljednjih zagrebačkih urara koji je primio učenika na praksu. No, kako kaže, samo jer se sažalio.
