Rolšuhe su se “furale” na cipelama. Vozili su se zlatni ponyji. Ploče su se slušale u prodavaonicama kroz telefonsku slušalicu. Ili na plesnjacima u mjesnom odboru, koji su se bilježili ruskim fotoaparatima Zorkijima. Djevojke su se natjecale u tome koja će nositi kraću minisuknju. Četveročlana obitelj na more je putovala Zastavom 750, popularnim “fićom”. Jedan je primjerak tamnozelene boje parkiran i u palači na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu, i to kao uvod u izložbu “Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost” koja se prostire na 1400 kvadrata u 12 dvorana Muzeja za umjetnost i obrt. Osmislio ju je povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, čija je ideja bila kroz tisuću predmeta opisati “desetljeće bunta, nade i pokušaja da se radikalno korigira postojeći svijet i prevrednuju njegove norme i dogme”. A mi vas u šezdesete vraćamo uz aktere toga doba, pjevače Zdenku Kovačiček i Miru Ungara.
Nekad sam “fiću” i sam vozio. Ovaj koji je izložen ima i radio, to je pravo “delux izdanje” – prisjetio se vremena prije više od pola stoljeća Miro Ungar, koji je u to doba “žario i palio” sa svojim sastavom 4M. S kvartetom se 1961. vratio s velike europske turneje, nakon čega su postali glavna televizijska atrakcija.
Godinu kasnije kao prvi izvođači s prostora bivše Jugoslavije zaputili su se na dvomjesečnu turneju po Izraelu, a 1963. pobijedili su na Zagrebfestu s prvom hrvatskom twist-pjesmom “Platno, boje, kist i twist”. Ungar je 1964. otišao na odsluženje vojnog roka, a posljednji nastup s kvartetom imao je 1967., nakon čega je potpisao ugovor s diskografskom kućom Barclay u Parizu te počeo solo karijeru pod pseudonimom Tim Twinkleberry.
I privatni život razvijao mu se šezdesetih; u to se doba prvi put oženio, a dobio je i prvog sina. Njegova kolegica Zdenka Kovačiček, pak, u to je vrijeme sa školskom prijateljicom Nadom Žitnik pjevala u Duo Hani. Slavu su doživjele još 1957., nakon što su pobijedile na Prvom pljesku, preteči glazbenih natjecanja mladih talenata, koji se odvijao u Varieteu, danas kazalištu Kerempuh.
Djevojke su tada ima svega trinaest godina. – Pobijedile smo s pjesmom “Sugar Time”. Sa samo dvije pjesme na programu ubrzo smo obilazile sve zagrebačke plesnjake, a bilo ih je puno. Zvali su nas “zagrebačkim vrapcima”, a uskoro smo išle i na turneju po Europi, i to sa zvijezdama iz cijelog svijeta. S nama je 1964. godine bio i Bill Haley, tvorac plesnog rock’n’rolla – prisjeća se Zdenka Kovačiček.
Iste godine posao ju je naveo u Beč, gdje se zaljubila i udala za bas-gitarista Rudija Kamperskog. Do tada je već postala pravi profesionalac u TV nastupima, koji su se odvijali na prvom katu zgrade u Jurišićevoj 4, u kojoj je danas Hrvatska poštanska banka. Ondje je, naime, bio TV studio koji se otvorio u sklopu prostorija Radio Zagreba, a kasnije se rodila i ideja o Hrvatskoj televiziji.
Zabavne su emisije nastajale u Tvornici kulture, a “išle” su isključivo uživo, izravno u eter. – Nije bilo dobro pogriješiti. Zbog toga se emisija pripremala po tri dana. To su bile probe i probe – govore Kovačiček i Ungar o vremenima u kojima na Televiziji Zagreb još nije bilo magnetoskopa. Taj uređaj za pohranjivanje videomaterijala na magnetsku vrpcu prvi je put upotrijebljen 1963. upravo u studiju u Šubićevoj.
Dio postava u MUO zauzima i povijest Televizije Zagreb, a presjek jednog od najdinamičnijih desetljeća 20. stoljeća nastojali su prikazati raznim fotografijama, TV isječcima te dokumentarnom građom koju je ustupila Hrvatska radiotelevizija. Tako se za trajanja izložbe vrti 30 sati audiovizualnog materijala, ispred kojeg su Kovačiček i Ungar proveli poprilično dugo vremena gledajući emisije u kojima su i sami nekad sudjelovali. “Ajme vidi nju/njega!”, “Ma tko je ovo, uopće ga ne prepoznajem”... komentari su koje su razmjenjivali dok su stajali uz TV kameru iz tog doba.
Na lutkama je izloženo i nekoliko haljina koje su nosile HRT-ove legendarne voditeljice poput Helge Vlahović Brnobić, Željke Fattorini i Ksenije Urličić, a ondje su i tada popularni karirani kostimići. Slične je nosila i Zdenka Kovačiček, a kostimi su se šivali posebno za Duo Hani. – Cipele su se, pak, radile kod majstora postolara Topola – napominje.
Početkom šezdesetih počelo se poticati i trošenje novca, a potrošačku revoluciju, uz koju se vezalo i jačanje industrije, na izložbi predstavljaju razni uporabni predmeti i ambalaže, pa se tako može vidjeti boca Ožujskog i Coca-Cole, staklena boca za mlijeko, higijenske potrepštine Saponije, Plive, kolonjska voda Crna mačka... Izložene su i traperice marke Rifle, koje su označavale pojam dobro odjevenog mladića i djevojke, žuta kožnata jakna po koju se odlazilo u Trst, ali i talijanski šuškavac, koji je bio iznimno tražena roba, ističu Kovačiček i Ungar, na njihovim turnejama po Rusiji, odnosno bivšem SSSR-u.
– U toj državi nisu imali mogućnost kupiti takav šuškavac pa si, ako si ga nosio u šetnji ulicom, vrlo brzo ostao bez njega. Svi su te vukli za rukav s pitanjem: “Pošto prodaš?” A žene su tražile i najlonke – govori Zdenka Kovačiček. O tome koliko je potrošnja bila bitna za tadašnji sustav svjedoči i činjenica da je još 1958. na prvom festivalu zabavne glazbe u Opatiji pobijedila pjesma Zdenke Vučković i Ive Robića “Moja mala djevojčica”.
– Ona je kasnije proglašena himnom potrošačkog društva zbog poznatih stihova “Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil. Kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil”. Posjetitelji je mogu i poslušati na izložbi – ističe Miroslav Gašparović, ravnatelj MUO.
Jedna se cjelina bavi gastarbajterima, a izložene su i školske bilježnice, enciklopedije “Svijet oko nas”, kasice-prasice, pionirska kapa i crvena marama... I kontracepcijska pilula, koja je i najmanji izložak. Počela se proizvoditi 1960., a posudili su je iz jednog berlinskog muzeja.
U postavu je i Vespa koja je, uz fiću, bila još jedan statusni simbol. Budući da se u to vrijeme pripremao prodor gradnje preko Save, postavljena je i prva maketa Južnog Zagreba, danas Novog Zagreba, koja prikazuje kako ga je zamislio arhitekt Vlado Antolić.
Izloženi su i omoti pop i rock-albuma, ali i nekoć obvezni inventar kafića, džuboks s najvećim hitovima toga doba.
U blizini je i muzički ormar s radijem i gramofonom koji je nekad stajao u obiteljskim kućama. – Mi smo to zvali “muzikšrank” – govori Miro Ungar dok u ruke uzima tačke koje simboliziraju radne akcije. Sudjelovao je u jednoj na Borongaju, domeće, pa se prisjeća kako su ondje slušali radioprijenos nogometne utakmice na Olimpijskim igrama.
Zdenka Kovačiček, tada kao dio Dua Hani, pjevala je na otvaranju autoceste Ljubljana – Gevgelija, koji je nastao u radnim akcijama. – Sjećam se da mi se Tito krenuo potpisati na papirić, no nalivpero je špricnulo pa je ostala samo flekica od tinte kao uspomena na taj događaj – zaključuje.
>> Cool hrvatski retro elektrobicikli - cijena od 30 do 35 tisuća kuna
Povratak u šezdesete ::: Pogledajte sliku 1/12 pa će te vidjeti koliko je Jelačićplac bio ljepši s bijelim neboderom. __ Slikajte ga danas s istog mjesta, zajedno sa spomenikom Jelačić banu pa će vam se "okrenuti" želudac kad ne možete dobro ukomponirati tamni kip s mračnom pozadinom nebodera. __ I sve dok nam taj neboder bude omotan u crno, Zagrebu i Hrvatskoj neće biti dobro. __ Iako je vlasnik nebodera htio obložiti fasadu bijelim oblogama komunisti na vlasti koji i dalje vladaju Zagrebom i Hrvatskom mu to nisu dopustili pa sad i neboder tuguje za dobrim starim vremenima kad smo znali tko je komunist, a tko Hrvat i Zagrebčanec, dok danas dotepenci uvjeravu neuke i neupućene da su oni zagrepćani i da nisu komunisti