Najstariji zagrebački pothodnik, onaj ispod Glavnog kolodvora, danas slavi svoj jubilarni, pedeseti rođendan. Gradnja tog prvog, zagrebačkog pothodnika, koji je vodio od Starčevićevog trga, do ulaza u tadašnju Kreditnu banku u Paromlinskoj ulici, počela je u jesen, 1969. godine. Prvi su prolaznici ispod golemih spletova tračnica, lokomotiva i zahuktalih vlakova prošli 23. svibnja 1974., kada je, nakon niza peripetija i skandala koji je čak i zaustavio gradnju, konačno dovršen te svečano otvoren pothodnik koji je zamijenio stari željeznički most.
Tada prvi i jedini podzemni prolaz u glavnom gradu Hrvatske, dug 160, a širok 21 metar, prije pola stoljeća bio je najmodernije zdanje u zemlji. Povezao je južni i središnji dio grada te središte grada s tada budućim glavnim stajalištem gradskih autobusa, no pothodnik nije bio samo prolaz, pod zemljom je zaživjela i prava robna kuća s 1800 četvornih metara prodajnog prostora, ukupno 26 lokala smještenih s obje strane 8 metara široke pješačke staze. No, iako je otvorenjem dobila svoj happy end, priča o prvom zagrebačkom pothodniku, „provučenom“ ispod kolopleta tračnica, kojima tutnje vlakovi, imala je prilično neslavan početak. Naime, prvi se zagrebački pothodnik počeo graditi 'na divlje', bez projekta i bez građevinske dozvole.
Zamijenio je stari željeznički most
Sve do 1974. godine, Zagrepčani nisu prolazili ispod, nego iznad željezničkih tračnica, no, nakon što je tadašnja željeznica najavila da će elektrificirati prugu te srušiti stari, željeznički most iznad kolosijeka, zapadno od kolodvora, iskrsnuo je problem, koji se morao hitno riješiti. Uslijedile su duge rasprave stručnjaka željeznice i Skupštine grada, kako bi se pronašlo rješenje za siguran prolaz pješaka i nesmetano prometovanje vlakova. Prva ideja bila je mnogo skromnija od one kasnije realizirane. Planiralo se izgraditi samo podzemni prolaz za pješake, širok 8 metara, no ubrzo nakon te, rodila se mnogo ambicioznija ideja. I skupštinari i građevinari i građani i željezničari - svi su se složili da, umjesto običnog tunela, treba izgraditi moderan, prostran i multifunkcionalan pothodnik, u kom će biti i trgovine i ugostiteljski objekti.
U rujnu, 1969. raspisan je natječaj za izvođenje radova, a nedugo nakon toga čitav prostor oko hotela Esplanade bio je pretvoren u veliko gradilište. Uz ograde, barake i znakove, zabrane prolaska, postavljena je i osvijetljena ploča s natpisom – Pothodnik Glavnog kolodvora, izvođač radova Industrogradnja, projektant prof. K. Tonković.
Skandal je zaustavio gradnju
Te je jeseni, 1969. godine počela je gradnja, no prvi se zagrebački pothodnik počeo graditi bez građevinske dozvole, a u nastavak gradnje krenulo se i bez potrebne projektne dokumentacije. Pet se mjeseci, „na divlje“, po malo kuckalo, održavalo se gradilište, pripremala se gradnja, uvodili su se struja, vodovod, telefon,... No, jednog je dana tadašnji republički, građevinski inspektor odlučio preskočiti ogradu gradilišta te pogledati kako napreduje gradnja. Uslijedio je pravi šok – velik i kompleksan objekt gradio se „na divlje“, bez građevinske dozvole, a, da stvar bude još dramatičnija, gradio se „napamet“, bez projekta. Kako je zabilježeno u Večernjakovoj arhivi, nakon što je sve to otkriveno, 'pukla je bruka' i gradnja pothodnika bila je zaustavljena, a njen nastavak zabranjen. Od 6. veljače, do 25. travnja, na gradilištu pothodnika sve je stalo. Put do dobivanja projekta, dozvola, suglasnosti i svega ostalog potrebnog za gradnju tako velikog i važnog objekta, bio je trnovit. Uz projektanta pothodnika, prof. K. Tonkovića, važnu je ulogu na projektu imao i dipl. ing arhitekture, B. Štern, dok je arhitektonsko uređenje unutrašnjosti izvedeno u AB Centru. Nakon što je konačno izdana građevinska dozvola, radovi su krenuli. Najprije su izgrađeni upornjaci i ploča, nakon čega je, mehanizacijom, iskopana zemlja. Hodnik ispod zemlje natkriven je tzv. kontinuiranom pločom, s križnom armaturom, koja može izdržati opterećenje od oko 140 tona. Na mjerenjima i ispitivanjima s pomoću tadašnje parne, 120 tonske lokomotive, dobiveni su vrlo dobri rezultati.
VEZANI ČLANCI:
Trostruko veći od planiranog
U građevinskom dnevniku, a i u našoj arhivi, zapisano je da je pri gradnji pothodnika iz tunela iskopano 40 000 kubika zemlje, količina je to kojim bi se moglo ispuniti nekoliko zagrebačkih nebodera, utrošeno je i 7 500 tona betona te 4 600 tona betonskog željeza. Konačne dimenzije objekta bile su gotovo trostruko veće od onih, koje su bile ucrtane i zamišljene, u prijašnjim projektima. Pothodnik širok 21, dug 168 metara i visok oko 3 metra, zauzima ukupnu površina od 4500 četvornih metara, a prodajni prostori, gotovo 2000 četvornih metara.
Vrijednost velikih građevinskih radova, obavljenih do ljeta 1973. godine, bila je procijenjena na 43 milijuna tadašnjih dinara. U srpnju, te godine, na završnim je radovima, na gradilištu, punom parom radilo 90 radnika. Završavali su se građevinski radovi na sjevernom, srednjem i južnom ulazu. Radnici 'Industrogradnje' montirali su električne i vodovodne instalacije, grijanje, klima uređaje... Polagali su kamene ploče i postavljali keramičke pločice, ličila se stolarija, a kako je, u toj fazi završnih radova, izgledala unutrašnjost, nedovršenog pothodnika Glavnog kolodvora, svojim je objektivom ovjekovječio i naš fotoreporter, R. Polić. Na sjevernom ulazu u pothodnik postavljena su dva eskalatora, pokretne stepenice, a na samom kraju radova, kao šlag na tortu, na lokale, osvijetljene s 1664 svjetiljke, montirane su velike, staklene stijene. Sekurit stakla, površine 1500 četvornih metara, bila su uvezena iz Italije. Kada se oduzeo prostor namijenjen frizerima, trgovcima, cvjećarima i ostalim unajmljivačima prostora, za pješake je, po sredini pothodnika, ostao 8 metara širok, podzemni prolaz.
Iako je planirano da će pothodnik biti prohodan već krajem 1973., svoje je konačno obličje dobio tek u ožujku, 1974. Kada su, 23. svibnja 1974., kroz pothodnik konačno krenuli prvi pješaci, uklonjen je dotrajali, pješački most, preko željezničke pruge, na istočnom dijelu Glavnog kolodvora, ispred Pošte u Branimirovoj te je pješački promet procirkulirao ispod zemlje, a taj dio grada dobio je novu vizuru.
