“Ma neću da čujem više priče kolona gospođa poslije nedjeljne mise kako loše nam se piše. Da, da, znam, loše nam se piše. Ta nisam ja ništa tomu kriva, ignorirat ću te gospođa priče iako, jasno je, ptice već znaju da se svijet bliži kraju, a da na Marsu stanice za novu civilizaciju postavljaju.” Ovi su reci, ni manje ni više, proizišli iz pera desetogodišnje Alise Ciglar Tišljar, učenice četvrtog razreda Osnovne škole Bukovac. I dio su rada nazvanoga “Duga na početku kraju puta, budućnost se čini ljuta”, kojim je osvojila prvo mjesto na ovogodišnjem natječaju za autore do 19 godina održanome u sklopu Festivala europske kratke priče.
Ipak ću biti mikrobiologinja
Tema je bila “Vizije budućnosti”, a među 53 pristigle priče učenika osnovnih i srednjih škola iz cijele Hrvatske te susjednih zemalja žiri je jednoglasno odabrao Alisinu, ocijenivši je kao zaigranu i zvučnu prozu u kojoj su pažljivo povezane aktualne društvene teme, od pandemije preko potresa do ekologije, a sve to iz perspektive djeteta.
I ta je tema desetogodišnjoj zagrebačkoj učenici, kaže, bila jako zanimljiva, a ni sama ne zna, ističe, gdje crpi inspiraciju za priče koje piše u slobodno vrijeme, budući da joj rečenice i stihovi, objašnjava, jednostavno teku mislima. Super se, govori Alisa, provela u Rijeci, gdje joj je nedavno uručena nagrada, a kao podrška s njom su išle mama Antonija i dvogodišnja kujica Ada, pasmine ši cu, od koje je nerazdvojna.
– Moram brzo zabilježiti sve da mi ne pobjegne iz glave. A sad sam pisala o onome što Zagreb trenutačno muči i o čemu se ove godine jako puno priča. To je naša sadašnjost, ali i budućnost – kaže Alisa.
Piše, dodaje, otkad zna za sebe, a u svojoj sobi, u tajnom skrovištu koje je otkrila samo nama, čuva bilježnicu u kojoj su zapisane sve njezine priče.
– Najdraže mi je pisati bajke, odnosno o nečemu što nije stvarno, ali to mi nije bila tema na natječaju na festivalu. No nema veze, mogu i volim pisati o bilo čemu – govori vedra desetogodišnjakinja koja pobjedu, dodaje, nije nikako očekivala.
A iako joj pisanje “leži”, kad odraste ipak bi željela postati mikrobiologinja.
– Volim učiti i jezike, pogotovo francuski, a svaki mi je predmet u školi drag. Zato sam i posebno zahvalna svojoj učiteljici Nini Ivin, koja svakoga od nas bodri i potiče da budemo ono što jesmo te da iskoristimo svoj potencijal – kaže malena književnica.
Iz obitelji kreativaca
Umjetnička crta, pak, urezana joj je u genima jer dolazi iz obitelji pravih kreativaca. Njezin je djed slikar, mama Antonija spisateljica i grafička dizajnerica, a sestra Tera slikarica u nastanku koja trenutačno ide u Školu primijenjene umjetnosti.
– Svi smo iznimno ponosni na nju. Požrtvovna je i marljiva, zaslužila je pobjedu. Od prvoga dana znam da se u njoj krije velika umjetnica. Još dok je bila u trbuhu čitala sam joj “Alisu u zemlji čudesa”, po kojoj je i dobila ime, pa je možda već tada zavoljela knjige i pisanje – objašnjava mama Antonija, dodajući da je njezina Alisa svestrana, vjetrovita i leptirasta, što se najviše iznjedri u njezinim tekstovima.
