Tuškanac, Grič, Dokukino, MM centar, Kinoteka i, dakako, Europa. Od nekadašnja 24 kina kojima se grad ponosio opstalo je svega njih šest. Njihove krhke sadašnjosti i neizvjesne budućnosti svjesni su i organizatori Zagreb Film Festivala (ZFF) koji su upravo s ciljem osvještavanja gledatelja o važnosti nezavisnih kinodvorana u ovogodišnji repertoar uvrstili poseban program “Kino u kinu”.
Neizvjesno u Varšavskoj
– Rijetko se razmišlja o prostoru u kojem gledamo filmove, o važnosti i vrijednosti koju on ima ne samo za kinematografiju nego i za društvo. Svaki od sedam filmova u ovom programu na neki način odaje počast kinodvoranama, ali i poziva sve nas da malo više brige usmjerimo na naša kina – govori Hrvoje Laurenta, izvršni direktor ZFF-a i selektor programa “Kino u kinu”.
U programu se još mogu pogledati britanski filmovi dugoga metra “Posljednji projekcionist” u režiji Thomasa Lawesa večeras u dvorani Müller u 21 sat, kao i “Jeste li gledali moj film?”, koji potpisuje Paul Anton Smith, a prikazat će se, uz slobodan ulaz, na istoj lokaciji sutra u 23 sata.
– Bilo da je riječ o dokumentarnim, animiranim ili igranim filmovima, svima je njima zajedničko mjesto na kojemu se pretvaraju u čaroliju, a to je upravo kinodvorana. Danas, kada se film može gledati doslovno na mobitelu, iznimno je važno razvijanje kolektivne imaginacije koja je moguća samo u kinodvoranama. A što će biti kada njih više ne bude, teško je i zamisliti – kaže Laurenta.
No, koliko god bilo teško zamisliti, scenarij o tome što će biti konkretno s Europom kada ZFF-u na proljeće istekne ugovor o upravljanju kinom bliži se svojoj realizaciji. Iako je 2013. zgrada uvrštena na listu kulturnih dobara Republike Hrvatske, a prije dvije godine, i to upravo zahvaljujući kvalitetnom programu ZFF-a, kino je steklo laskavu titulu najboljega u Europi, njegova budućnost, poručuju organizatori “najfilmskijega” događaja u gradu, daleko je od jasne i optimistične.
– Već smo imali sastanak s Uredom za upravljanje imovinom, ali u ovom trenutku još ne znamo što će biti iduće godine sa ZFF-om za koji smo naviknuli da mu je dom Europa. Sve što nam preostaje jest nada da će nam produljiti ugovor o upravljanju – govori Laurenta o stanju najstarijega gradskoga kina.
Nekima je prostor Europe primamljiv jer u njemu vide potencijal za ugostiteljski biznis, a upozoravajuće su i sudbine koje su zadesile Kalnik, Triglav, Mosor, Opatiju, Apolo, Luxor, kino “August Cesarec”, Trnje... Doduše, neka od tih kina, poput Mosora, Apola, Luxora ili Augusta Cesarca, danas su Luda kuća, Kerempuh, Zagrebačko kazalište mladih i Teatar Exit pa je na ovaj ili onaj način prostor ostao važno mjesto za gradsku kulturu. Međutim, pretvaranje kina u trgovine ili kafiće, kao što se to dogodilo Bratstvu i Triglavu, bilo bi, poručuju ZFF-ovci, kobno za grad. Iako je bilo poteza kojima se pokušalo revitalizirati i rekonstruirati črnomerečki Kalnik, posljednje tri godine obnova toga kina zaustavljena je na riječima, a od obećavanoga kulturnoga centra i još nema ništa.
U boljem stanju nije ni preostalih pet nezavisnih kina koja i dalje “vrte” filmove. Živnu za vrijeme nekih festivala, ali zbog nebrige će ih, pribojava se Laurenta, zadesiti gora sudbina nego eventualno Europu.
Bitka za bolji status
– Nadamo se da ćemo se uspjeti izboriti ne samo za svoju Europu nego i za bolji status nezavisnih kina u gradu. Ne uspijemo li, jedini je spas peticija “Daj mi kino” koja se već drugi put raspisuje. Ovoga puta aktualna je ona koja se bori za spas Tuškanca čija je suverenost narušena, i to zbog preispitivanja “stanarskoga prava” kina – zaključuje Hrvoje Laurenta.
Sve dok će nam jedan primitivac određivati kriterije kulture i grad će i nadalje tonuti u blato.