Na prvo listanje nove monografije posvećene Zagrebu, a ona sadrži fotografije našeg poznatog majstora crno-bijelih fotografija Stanka Abadžića, čini vam se da u rukama imate priču o davnoj zagrebačkoj prošlosti.
Tek kada listajući stignete do Arene jasno vam je da u rukama imate sasvim svježu "robu". I zaista, u knjizi nema fotografije starije od 2003. godine (samo jedna), dok je najveći dio radova snimljen u zadnje tri godine zagrebačkog života. Na prvi pogled zavara nedostatak boje, ali i autorski rukopis i autorska odluka samog Abadžića.
Kao iz 2. svjetskog rata...
- Kada putujem Europom ne mogu se načuditi što globalizacija radi gradovima. Koliko isti oni postaju. Svuda iste slike - isti znakovi multinacionalnih kompanija koje nam prodaju hranu, odjeću, pića... To nisu moji gradovi, pa tako ni moj Zagreb nije Cvjetni plac na kojem se sada vidi H&M - odgovara Stanko Abadžić na naše čuđenje kako djevojka pred izlogom slastičarnice izgleda kao da je snimljena u doba 2. svjetskog rata, a ne danas.
Antidokument o gradu
- Znam da sam, kako je to zapisao Maković, snimio antidokument o Zagrebu, ali takvi su svi moji portreti gradova koje sam do sada radio. Tako sam snimao i Prag i Berlin, i Pariz i Zagreb. Zanima me ono bezvremeno u svakoj od tih metropola, pa tako i taj duh Zagreba. Uvijek mi je najvažniji, najljepši i najzanimljiviji onaj dio grada koji zauvijek nestaje. To nikada nisu opći turistički motivi, jer ako netko želi motiv Pariza, kupit će razglednicu na svakom koraku. Ako želi motiv zagrebačke katedrale, i njega će naći na bezbroj razglednica. No, to nije moja priča - objašnjava Abadžić i skreće nam pažnju na fotografiju dimnjačara, koja je na otvoru knjige.
Snimljena je 2008. godine, te naslovljena "Za sreću".
Vidimo li ljepotu?
To je Zagreb kakav on vidi i voli, a to su i fotografije koje svakom promatraču postavljaju vječno pitanje: koliko puta u danu prođemo kraj takvih prizora a da ne vidimo njihovu ljepotu i posebnost.
Zbog brige i truda da zabilježi Zagreb koji neće još dugo biti tu oko nas, jer će ga progutati modernizacija i globalizacija, ne zabrinjavaju ga usporedbe s načinom na koji je na svojim fotografijama Zagreb bilježio veliki Tošo Dabac.
- Ta usporedba može mi biti samo kompliment, ali jasno je da je i na mojim radovima vidljiv taj stil, jer nam je isti odnos prema fotografiji. Tošo je uvijek tražio ono ljudsko u svakom prizoru grada, a to su trenuci koje i ja želim izdvojiti i zabilježiti. I zato se može mirno reći daj moj portret Zagreba sliči na onaj koji je u svom vremenu snimio Tošo Dabac.
