Kao dječak igrao se ispred Kamenitih vrata. I odlazio u očev vinograd u Ilici. A kasnije je u kući u Kamenitoj 7 Janko Kamauf donosio odluke koje su Zagreb obilježile do današnjih vremena. Pokrenuo je skupljanje priloga za podizanje spomenika banu Jelačiću, pod čijem je vlašću prvi gradonačelnik Zagreba i načelnikovao. A najzaslužniji je i za ujedinjenje Kaptola i Gradeca. Popločio je niz ulica, uveo javnu rasvjetu, uredio Strossmayerovo šetalište, donio odluku o početku gradnje Manduševca. A gledao je kroz isti prozor kroz koji gleda i Srebrenka Turčin, umirovljena pulmologinja, danas sudska vještakinja, kriminalistica te pukovnica Hrvatske vojske.
I danas centralno iz I. svj. rata
Obitelj Turčin je u nekadašnjoj Kamaufovoj kući već generacijama.
– Moj djed, obrtnik, kupio je kuću na samom početku 20. stoljeća, a kasnije su tu živjeli moja majka Zora, meteorologinja, te otac Alojzije, profesor filologije i germanistike, ujedno autor prve stenografske početnice – priča Srebrenka Turčin sjedeći u “sobi uspomena”, obiteljskom muzeju u kojem stoje stare fotografije, uljne lampe, slike... U toj je kući odgojila i dvoje djece, Sandru Morović, neurologinju, te Lava Pišpeka, informatičara. A sad je kuća, čiji su najstariji dijelovi sagrađeni 1768., mjesto igre i malenog Adriana i Viktorije, unuka S. Turčin.
– Kuću je temeljito renovirao arhitekt Stjepan Planić početkom 20. st. Do tada kuća nije imala kupaonicu. Prali su se u kuhinji u lavoru. No još prije I. svj. rata ugrađen tada najmoderniji sustav centralnog grijanja s radijatorima od gusa, koji i danas odlično griju – priča Srebrenka Turčin. Osim što svaki član obitelji povijest kuće već zna napamet, znaju dobro i što je ispod nje.
S Markova trga u katakombu
– To je jedna od katakombi, u koju su stavili i podest koji je stajao ispred crkve sv. Marka, na kojem se smatra da je pogubljen Matija Gubec (iako su ga zapravo raščetvorili na Gupčevoj zvijezdi). Na njemu je kasnije stajao stup, identičan onomu ispred katedrale. I taj je stup spremljen dolje – priča Srebrenka Turčin, koja je pokrenula i postupak postavljanja spomen-ploče Kamaufu. Za vrijeme radnog staža u bolnici na Jordanovcu družila se i s nasljednicom obitelji Kamauf, Blankom Kamauf-Balabanić.
– Zadirkivala me da mora doći po stvari koje su na tavanu – priča S. Turčin. No ništa zapravo, dodala je Kamauf-Balabanić, koja umirovljeničke dane provodi u Zadru i Pagu, u Kamenitoj nije ostalo od njezina šukundjeda Janka.
– Iz obiteljskih priča znam da je najveći dio života proveo u Visokoj, gdje je i umro. Kasnije je ta kuća pripala obitelji Gvozdanović, a danas je u vlasništvu Grada – kaže Kamauf-Balabanić.
da uz sve dužno poštovanje takva je sudbina skoro sviju hrvatskih velikana i onih koji su zadužili hrvatski narod ,,.da se njihova imovina i ono što li je bilo njihovo prodavalo ili uništavalo ..umjesto da se stavilo pod državnu skrb i zaštitu kao spomenik nacionalne baštine a vama dragi moji svaka ćast što li ste bar podsjetili narod na nešto što se polako poćelo zatirati u hrvatskoj državi i zato jedno veliko hvala vama i vašoj obitelji