Na nedavnim Danima arhitekata u Dubrovniku zapaženo je predavanje održao mr. sc. Miran Gajšek, voditelj Odjela za uređenje prostora Ljubljane. Vrlo je zorno pokazao kako i zašto se Ljubljana već godinama razvija u pravom smjeru, što je priznato i u Europi, pa je to bila i više nego dovoljna motivacija da s njim napravimo kraći razgovor i pokušamo utvrditi gdje su razlike između dva glavna grada nekadašnjih jugoslavenskih republika, odnosno kako se može razvijati Zagreb.
Kako ste riješili situaciju vezanu s privatnim vlasništvom nad zemljištem, što je čest problem starih gradova?
Ako se radi o privatnom vlasništvu koje za neki projekt treba država ili grad, onda to mora biti u prostornom planu, a ako je u prostornom planu, onda je to i detaljno razrađeno po vlasništvu parcela. Kada dođe do investicije, pregovara se s vlasnicima. U najvećem broju slučajeva pristanu. Problem je, naravno, ako ih je puno, pa je netko u najmu ili je preminuo, onda se to rješava zakonskim sredstvima. Ako ne pristanu, može doći do postupka oduzimanja vlasništva, što je dugotrajno i to baš ne volimo, no ako ne ide drugačije, onda je, nažalost, nužno.
Čini se da u takvim gradovima uvijek postoji stanovit otpor prema razvoju, nepovjerenje zbog loših iskustava i slično.
Generalni plan napravi se svakih 20-30 godina. Za Ljubljanu je rađen 80-ih, zvao se Ljubljana 1986. – 2000., a radio ga je i koordinirao moj mentor Vladimir Braco Mušič. Kada je 2007. gradonačelnik postao Zoran Janković, postavili smo Viziju Ljubljana 2025., koje je koordinator bio dogradonačelnik Janez Koželj, i počeli praviti novi plan. Imali smo čak 17 građanskih inicijativa protiv plana. Bila je to jedna katarza, Ljubljana je nekako spavala, a ako grad nije iskoristio sve svoje potencijale, svi su nekako zadovoljni time, dođe do nekog mediokriteta, a to nikako nije dobro. Treba iskoristiti potencijal grada, bila je to politička i stručna odluka i mi smo plan počeli izrađivati, zajedno sa strategijom od 2007. do 2010. S 15 od tih 17 inicijativa smo razgovarali, što nije bilo lako, s nekima se nije dalo, no na kraju smo svi preživjeli. U Europi je to normalno, a na neki način jest da su građanske inicijative protiv.
U nas se vrlo rijetko dogodilo da su politika i građanske inicijative razmišljale jednako. Kako ste tome doskočili?
Do zajedničkog motiva došlo je kada su došli i prvi rezultati. Na predavanju sam spomenuo kako su potrebna barem dva politička mandata, dakle osam godina da se nešto napravi. Ako želite napraviti nešto veliko, to je nemoguće u četiri godine, potrebna su barem dva mandata. Došlo je do tog zajedništva koje su osjetili i građani i turisti pa i EU, bili smo Europska zelena prijestolnica 2016. jer smo došli do nekih rezultata. A oni su došli kada smo zatvorili Slovensku cestu kao dijeljeni prostor. Bilo je oko toga brige, građani su se pitali kako će to funkcionirati, kako će raditi trgovine, jasno da su trgovci bili protiv. No na kraju smo svi bili zadovoljni. Do nekog osjećaja zajedničkog cilja, slaganja opozicije, trebalo je šest do osam godina i sada je bolje. Sada čekamo da u Ljubljani država nešto napravi.
Nekako nam se ovdje činilo kako ima sličnosti između Zorana Jankovića i Milana Bandića. Kako ste vi rješavali eventualno negativno nasljeđe nekadašnjeg gradonačelnika?
Moram priznati da nisam dovoljno upoznat, barem ne u detalje. U svakom je slučaju u razvoju bitan dugi mandat, a posebno su bitne tri stvari koje, iz mojeg iskustva, ključno utječu na razvoj bilo kojeg grada, pa tako i Ljubljane i Zagreba, glavnih gradova bivših socijalističkih država. Planiranje je imalo negativnu konotaciju 90ih. Političari, pa i neki stručnjaci smatrali su da je nepotrebno jer da je to stvar komunizma i socijalizma, novo je doba pa će sve riješiti tržište. To naprosto nije istina. Još se osjeća takav stav, kako u državi tako i u nekim općinama. Ako tržište rješava takve stvari, onda to nije javni interes. Grad, odnosno javna sfera, mora biti razvijatelj, mi moramo raditi. Primjerice, svake godine idemo na MIPIM, sajam nekretnina u Cannes, lijepo je doći na Azurnu obalu, no mi tamo idemo raditi, uvijek nešto predlažemo na našem štandu, ali gledamo i trendove, gdje se što događa. Jer, grad funkcionira kao razvijatelj, developer, za vlastite projekte, ali i za javno-privatno partnerstvo, pa i za privatne investicije. Ali na tome treba raditi, imati jaku administraciju, pratiti trendove, u što se ulaže, primjerice više nitko ne ulaže u zgrade s uredskim prostorijama, više se radi kod kuće, korporacije imaju sve kraće rokove najma. Treba pratiti trendove i raditi. Uvijek netko planira. Ne možete se vaditi ni na Bruxelles koji za ovo ili ono kaže da ne može, ali za prostorno planiranje nije nadležan, Europa nema takvog zakonodavstva. Znači mi smo krivi i mi smo odgovorni, ali i možemo i moramo nešto napraviti.
Jeste li bili u Zagrebu u posljednje vrijeme?
U posljednjih godinu dana bio sam na aerodromu koji mi se u funkcionalnom smislu baš i ne sviđa, inače je lijepo napravljena zgrada, volio bih baš da je tako nešto na našem aerodromu. Njegova je održivost opet na gradu i državi koji moraju za to osigurati uvjete. Zračni promet raste iako je za pandemije došlo do pada. Pogledajte što se događa oko ljubljanskog aerodroma Brnik, niknuo je Airport City. A to je predložila gradska uprava Ljubljane upravo na sajmu MIPIM 2010. kada je ministar bio Patrik Vlačič s kojim smo napravili najvažnije projekte za Sloveniju, poput Ljubljane, putničkog i logističkog čvora, aerodroma Brnik, luke Koper. Sada ide Airport City.
Izvrsno je što ste uspjeli u Ljubljani otvoriti 10 hektara pješačkih zona. Kako ste uspjeli?
To treba početi raditi na početku političkog mandata, ako se s tim krene na kraju, ništa od toga neće biti. To smo napravili jer se kroz centar grada može i mora ići pješice. Nakon toga imamo osjećaj i da je grad veći, a nemoguće je da je veći. Taj je osjećaj nastupio zato što nema više automobila. Riječ je bila o 760 parkirališnih mjesta na Kongresnom trgu. Naime, preuređen je Plečnikov trg ispod kojega je sada 760 parkirališnih mjesta, gore je javni prostor, automobili su ispod. Jasno da je na početku svaki vozač bio protiv. Nakon što smo uveli autobusne brze linije, ipak su mi se žalili da se u grad moglo za 15 minuta. Na kraju se ipak shvatilo da je takvo rješenje za zajednicu bolje. I ponovo, radilo se o političkoj odluci za provedbu koje su bila potrebna dva mandata i jaka politička volja. Uvijek treba gledati što u Europi rade oni bolji od nas, a oni su razmišljali na takav način.
Sada je u Zagrebu na vlasti koalicija koja se čini dosta čvrstom. Je li to dostatno za razvoj, što ako se ona počne klimati ili raspadne?
Teško je to pitanje. Svaka politička vlast mora imati svoju upravu. Pogledajte Beč, svi voditelji odjela su politički u opciji gradonačelnika. Ako se politička opcija promijeni i dođu novi ljudi, potrebno je puno s njima raditi, uvijek je to tako. No, kada ostane puno administracije nakon duljeg perioda, potrebno je još i više vremena.
Ljubljana je smještena u kotlinu pa se smatralo da ne može dalje rasti. Jeste li našli rješenje za to?
Tamo 70-ih godina postojala je ideja da svi glavni gradovi socijalističkih republika narastu za duplo. Pa se ubrzo to promijenilo jer je i politička i stručna procjena bila da Ljubljana ne može narasti na pola milijuna stanovnika. I onda smo krenuli korak po korak, na organski rast i urbanu regeneraciju, da se nešto što je bilo industrijska zona pretvori u stambenu. Tako smo uspjeli povećati broj stanovnika u Ljubljani.
