Grad duhova, u to se pretvara centar metropole kad se “na ceneru” spoje kazaljke na Lebaroviću na Trgu. Nigdje nikog iza 22.00. Tek jedan putnik u četrnaestici, dva cugera zapletenih jezika ispod repa i tu i tamo koji šetač. Dva psa ispred Charlieja na vrhu Gajeve. Hoda se ubrzano. Nakon virusa, potresa, sad prijeti i – polarna hladnoća. Šaljivdžije su – sjetit će se mnogi – očekivali Godzillu iznad Sljemena, no pojavila se – polarna hladnoća. Od silnih uputa HZJZ-a koje pristižu mjesecima najnovija je: “Ne boravite dugo na otvorenom, izbjegavajte biti vani u kasnim noćnim i jutarnjim satima...” Pustoš koja se u centru može vidjeti sad i vjerojatno nikad više. Pa da vidimo. Noćni život metropole. Toliko je malo ljudi da smo razgovarali praktički sa svima koje smo tijekom noći sreli u gradu... To je inače teško moguće čak i u Čabru ili u Gornjem Selu na Susku, ali eto...
Išla sam roditi na –15, ovo je još OK
– Polarna hladnoća? Ma kakvi... Pa bilo je nevjerojatnih –15 Celzijevih stupnjeva kad sam prije 18 godina išla roditi Lauru – kaže Barbara Gadža (49) te dodaje:
– Za ove, do –10 stupnjeva nije problem.
Gospođu Barbaru smo, u Tkalčićevoj 4, sreli kako izlazi iz butika i kreće kući prije nego što će polarna noć progutati grad. Barbara je vlasnica salona s bundama Bariba. Zato smo ovdje. U ovo ledeno doba najbolje se zabundati.
– Butik se zove po svetoj Barbari, mojoj supruzi – kaže Ivica Gadža (55) i namiguje.
Prodaju li se bunde, sad su najpotrebnije?
– Prodaja stoji... Ali prava roba uvijek će naći kupca, i u lošim vremenima poput ovih dana. A bunde, bunde se nose generacijama. Znate i sami kako se nekad u miraz snahi davala bunda, snaha bi je naslijedila od svekrve... – govori Ivica, a Barbara dodaje:
– Ja sam njemu u brak donijela tri bunde!
Kultni su zagrebački obrtnici, poznati po bundama, ako kome što znači – i Marko Grubnić ovdje je kupio dvije. Cijene od 3000 do 33.000 kuna. Za iznos najskuplje bunde se već može kupiti i sat kod Mamića u Petrićevoj.
Oni odlaze kući, a u izlogu na početku Tkalčićeve ostaju bunde od zeca, lisice, rakuna, nerca...
– Veselimo se danu kad ćemo moći otići na kavu, tu preko u Argentinu ili u Mr. Fog, kod naših Saše i Emila, oni imaju najbolju kavu u gradu – govori Barbara, a suprug dodaje:
– Nije im ni gin loš... Proći će ovo.
Pingvina još u centru nema, temperatura se tek spušta na –4 stupnja. Kad smo kod Pingvina, i on je u Teslinoj zatvoren. Iza 22 sata više baš ništa ne radi. Samo neon u izlozima i božićni ukrasi koji podsjećaju da se tu u centru ipak nešto, nekad, događa. Čak ni muvinga oko Cvjetnog, kod Bonite, više nema. Prekasno je. Nema ni prodavača kokica, pa ni gospođe s kestenima u Ilici.
Gore u Tkalčićevoj ulici s posla odlazi i društvo iz mondenog restorana Curry Bowl. Restoran vlasnika sa Šri Lanke, braće Bryana i Clementa Senaratne, poznat je kao jedini u toj ulici ispred kojeg se u redovima čeka ne bi li se sjelo za stol. Apsolutni su hit... Kuhari Praneeth i Eranga već su kod kuće, a menadžer Mario Bronić (37) kreće prema Trešnjevci na spavanje.
– Radimo do 22. Snalazimo se, gosti nam dolaze i u doba lockdowna, uzimaju hranu i jedu kod kuće. Kažu nam da je kvaliteta ostala ista kao i kad sjede kod nas u restoranu.
Ima li na Šri Lanki potresa?
– Nema. A i s koronavirusom je bolja situacija nego kod nas.
Što se najčešće ovdje jede?
– Kotthu, tradicionalno jelo sa Šri Lanke, zapečeno tijesto s piletinom, junetinom ili svinjetinom, a postoji i veganska varijanta.
Je li ljuto?
– Četiri su razine ljutine. Broj 1 ‘nije ljuto’, broj 2 ‘hrvatski ljuto’, broj 3 ‘šrilankanski ljuto’, a broj 4 ‘jeste li normalni’, dakle ekstremno ljuto.
Toče ovdje i šrilankansko pivo.
– Lion pivo, od 19 kuna, ima 8,8 posto alkohola, a njima je to relativno lagano pivo jer se tamo toči i ono od 12 posto. Može dvije za noć?
Gasi li pivo ljutinu?
– Goste koji pretjeraju spašavamo kokosovim mlijekom. Ono pomaže – kaže Bronić.
Vlasnici su i hostela na Britanskom trgu, Whole Wide World Hostel & Bara u Kačićevoj. Ima li gostiju?
– Pet. To je maksimum i riječ je o zalutalim turistima, većinom iz Južne Amerike. Inače imamo 70 kreveta, ovih dana, i ako ih je pet, to je mnogo – govori Bronić.
Kad će stvari nabolje?
– Iza Uskrsa.
A na staro?
– Nadamo se na ljeto.
Glumio sam u sve tri ljubavi
Razgovor prestaje, u Tkalčićevoj ulici sada više nema nikog. Od niza lokala rade svega tri restorana i dva kebaba. Ni to se ne pamti. A i oni koji rade kebabe vrijeme krate držeći mobitel u ruci. Ljudi nema. Gladnih nema. Bar ne ovdje.
– Ima gladnih, itekako – kaže Mislav Stanojević (27), dostavljač Wolta. Srećemo ga kraj kipa Marije Jurić Zagorke. Silazi sa skutera i skida kacigu.
Stanojević je glumac – dostavljač. Poznajemo ga iz reklame godine, one Ožujskog za “Počeši s razlogom”, ali i po ulogama u sve tri ljubavi.
– Glumio sam u sve tri ljubavi. U “Čistoj ljubavi” bio sam policajac, a zatim i u “Zabranjenoj ljubav” te u seriji “Drugo ime ljubavi”. Želim se vratiti svojoj prvoj ljubavi, glumi. No u nedostatku glumačkog posla ja dostavljam – kaže Mislav.
Završio je glumu u Osijeku te se preselio u metropolu tražiti posao.
– Na Badnjak sam prošetao Osijekom i sreo četvero ljudi. Bilo je to prije četiri godine, šetao sam svog mješanca Maxa. Te sam večeri sreo prvu osobu na Gornjogradskoj obali, drugu u Gundulićevoj i dvoje kod Tvrđe. Baš pustoš. Iz Osijeka sam otišao jer sam imao osjećaj da je to postao grad duhova. A danas, danas je i ovdje tako. Nigdje nema nikog. Cijele sam dane i noći na cesti, jedini koje navečer srećem su dečki koji su također dostavljači. Bilo Bolta, Wolta, Glova, Pauze...
Družite li se, dostavljači?
– Naravno! Pa drugih ljudi vani i nema. A mi smo po osam i više sati na cesti. I znamo onda, kad uhvatimo vremena, otići na kavu u pekaru.
Gdje je najbolja kava?
– U Dubravici.
Je l’ tko naručio jastoga?
– Nije. Zasad. Ali vidi se razlika. I to po visini. Ovdje u centru, dolje, ljudi jedu pizze i burgere. A što se više penjem, neovisno je li to prema Pantovčaku ili gdje drugdje, u kvartove gdje je viša platežna moć, to su i skuplja jela. Sushiji, wokovi...
Ima li gableca preko dana?
– Sve manje, točno se vidi da je centar prazan, da ljudi rade od kuće, da se mnogo firmi iselilo.
Posao je dosadan?
– Ista priča, non-stop. Zato se i družimo.
Koliko je dostavljača u metropoli?
– Tko bi znao, ali čini mi se tisuće.
Kad ćete se vratiti glumi?
– Prvom prilikom, jedva čekam pronaći neki angažman na daskama, da nisam na hladnoći na motoru – dodaje i odlazi u noć.
Idemo dalje. Marko Stanišić (42) iz Novog Beograda očekivao je da će metropolu upoznati na sasvim drugačiji način.
– Još uvijek nisam vidio Zagreb kako bih želio. Tu sam nekoliko mjeseci na edukacijama, ali još nisam osjetio zagrebački štih. Nije ni čudno, kakvo je doba, no čekam vidjeti kakav je Zagreb na proljeće. Tek ću ga upoznati za dva mjeseca kad se situacija s pandemijom napokon smiri... – kaže Stanišić.
Što vas zanima, što želite vidjeti?
– Sada se može samo šetati. A ja želim vidjeti kafiće, ljude na terasama, takav bih Zagreb želio upoznati. Inače, sviđa mi se širina ulica, sve je prostrano, mjesta je više nego u mom gradu, jednostavnije je i za vožnju. Grad je idealne veličine, taman između ušuškanih prijestolnica i velikih europskih metropola. Pravi miks, ima itekako svoj šarm – dodaje Beograđanin.
Pusto i u Knez Mihajlovoj
Kakva je situacija ovih dana u vašoj metropoli kraj Save?
– Beograd je velik grad, vrlo interesantan, grad koji nikada ne spava i koji se posljednjih deset godina ubrzano razvija. No i danas je u Beogradu vrlo slično. Pusto, ne sliči na onaj grad kakvim ga mi Beograđani poznajemo. Knez Mihajlova je pusta kao i Ilica, šetao sam njome neki dan. Zaprepašten sam bio koliko je moj grad pust, a inače je tako veselo. I to će doba, srećom, proći... – govori Marko.
Selimo na Zrinjevac. I na starim zimskim razglednicama Zrinjevca, oko tada novog Glazbenog paviljona, može se prebrojiti tridesetak ljudi. Danas, stotinu godinu kasnije, također zimi, svega petero ljudi na Zrinjevcu.
– Šećem Lunu (15) i Lori (7), majka su i kćer springer-španijeli. I znate što? Meni odgovara da je manje ljudi. Rijetki su trenuci da sam posve sam na Zrinjevcu – kaže Ivan Čizmić (33), stanovnik centra.
– Mi domaći ljeti Zrinjevac zovemo “Hyde Park”, sve je puno ljudi. I bake, susjede, tako ga zovu. Jer mnogo je turista, leži se po travi... zaista je gužva. Tako je i za Advent. A sad, sad je kao u pet ujutro, nigdje nikog. Psi uživaju – govori.
Kakva je situacija, s obzirom na potres, u centru?
– Evo primjer moje zgrade. U dvanaest stanova živjelo je dvanaest obitelji. Danas, ostali smo jedna starija susjeda, ima više od osamdeset godina, te moja obitelj. Svi su drugi otišli... Pa i nama je potres, ovdje kraj zgrade na Zrinjevcu, uništio automobil. Cigle su popadale na njega, ostali smo bez mamina auta...
Sada je toliko pusto da čak i parkinga ima?
– Tko ima auto, sada uživa, da... Ali živjeti u centru ovih dana je zaista za hrabre – dodaje.
Na Zrinjevcu srećemo i mladog Vedrana Kroflina (28).
– Evo, sjedim na klupi, jedem McCountry i pijem Coca-Colu iz McDonald’sa. Na cesti nema nikog, ne pamtim kad je tako grad izgledao. U svojih 28 godina nisam doživio da je baš sve tako tužno, otužno, depresivno – kaže Vedran.
Gdje bismo sad bili da nije ovakva situacija?
– Vjerojatno na kavi u kafiću Lorca u zagrebačkoj Areni, ljudi bi sjedili oko mene, socijalizirao bih se, družio. Jedva čekam da se vratimo u normalu...
Neobična je i dalje, metropola. Vatrogasci u Hebrangovoj ulici nešto ranije su uklanjali komad fasade koji se odlomio sa zgrade u Hebrangovoj. Pa i taksi-stajališta u Gajevoj i Preradovićevoj u ovo su doba prazna. Da koji taksist želi odigrati partiju šaha, ne bi imao s kime... Metropola je zaista zaspala. Zimski san Zagreba. Pod Medvednicom će se, valjda, na proljeće i grad probuditi. Jer ovo teško da će se više ikad ponoviti. Pa tko može u centru Zagreba razgovarati baš sa svakim koga sretne? Kad će se to ponoviti?
Istražujete noćni život u vrijeme lockdowna? Ma niste vi ludi, nego ja što ovo čitam.