Odgovor na pitanje koliko je teško pronaći taksi u Zagrebu glasi – nimalo. No koliko je teško pronaći taksi u Zagrebu koji vozi žena? – Poprilično! Uz malo truda mogla bi se primijetiti tek jedna vozačica na nešto više od 200 taksija jer u Zagrebu postoji samo sedam taksistica naspram više od 1500 taksista. Saznali smo stoga tko su one te kako im izgleda radni dan.
Taj me posao osvojio
Tea Krpan jedina je vozačica u Taxi Cammeu, a u Radio taxiju radi još šest vozačica, među kojima je i Mirjana Hudoletnjak. Kolege ih čuvaju kao kap vode na dlanu, a putnici su većinom oduševljeni, no njima ipak nije jasno zašto su u tolikoj manjini jer vožnja, kažu, nije “muški posao“.
– Možda postoje neki poslovi koji su fizički zahtjevniji pa bi se mogli nazvati “muškima“, no u vožnji zbilja nema nikakve razlike. Naravno da postoje loše vozačice, jednako kao što postoje loši vozači, ali sve ostalo su stereotipi – govori Tea Krpan, po struci geodetska tehničarka koja se prekvalificirala za vozačicu. Kako kaže, jedina taksistica u Cammeu postala je slučajno nakon što je prije godinu i pol vidjela oglas za posao i odlučila se prijaviti.
– Probala sam jer nisam imala što izgubiti, a nešto se mora raditi. Nisam očekivala da ću tako dugo ostati na ovom radnom mjestu, no veoma me brzo osvojio – govori ova 27-godišnjakinja koja nije očekivala da će biti jedina na svom poslu. Iako je s kolegama uvijek dobra atmosfera, a i može se hvaliti da je “jedina“, voljela bi imati nekoliko kolegica te bi stoga svakoj ženi preporučila posao taksistice. Isto već 20 godina misli i vozačica Radio taxija Mirjana Hudoletnjak. Dugo je radila u uredu, no 1989. odlučila je promijeniti posao.
– Otac mi je bio taksist te sam se odlučila ići njegovim stopama. Posao je nekad naporan, posebice jer se radni dan zna odužiti i na 12 sati, no posao je jako zanimljiv – rekla je Mirjana Hudoletnjak koja ističe kako je najteže uskladiti posao i privatni život pa je baka-servis obvezna pomoć u čuvanju djece. Ipak, u svojem se dugogodišnjem stažu susrela samo s pozitivnim komentarima, a većinom ugodna iskustva ima i mlada vozačica Tea Krpan.
– Putnici se uglavnom iznenade kada me vide za volanom, no to su pozitivne reakcije. Bilo je i nekih smiješnih situacija kada me jedan gospodin gotovo pokušavao učiti voziti. Ipak, sjećam se i jedne neugodne situacije kada su dvije gospođe odbile vožnju – govori Tea Krpan i dodaje kako je vožnja taksija veoma dinamičan posao. U jednom danu prođe cijeli grad u kojem zna skoro svaku ulicu, a priznaje kako joj se najkompliciranije snaći u Dubravi.
Znanje i profesionalnost
Dnevno preveze oko 25 putnika pa, iako su neki šutljivi, dodaje kako neki pričaju kao da se poznaju cijeloga života te se zajedno smiju, plaču... Negativni joj komentari ne smetaju jer ipak zna da su znanje i profesionalnost na njezinoj strani.
– Ljudi vrlo često misle da je dovoljno znati voziti da bi bili taksisti, neki čak misle da će tek kod nas učiti voziti, no mi primamo samo ljude koji imaju zvanje vozača – objasnio je Goran Antolković iz Taxi Cammea koji zapošljava 230 vozača u Zagrebu, a svoje zaposlenike educira na taksi-akademiji od 30 dana na kojoj se uče i teorija i praksa, a na kraju se polažu ispiti te se dokazuje poznavanje grada Zagreba.
Ivan Pilko, potpredsjednik Udruženja Radio taxi, objašnjava pak da postoji jasna procedura kako postati vozačem Radio taxija. Potrebno je imati minimalno 21 godinu, zvanje vozača te položen ispit o poznavanju grada.
– Dozvole se dijele u sklopu natječaja i ograničene su, nitko bez nje ne smije voziti – rekao je Pilko.•
Zašto se nitko ne bori da umjesto 7 taskistica imamo barem 77, a da ne govorim o nekim kvotama tipa 33% i sl.? Jel to borba za ravnopravnost spolova, gdje se žene bore samo za atraktivna radna mjesta, a ne za sva? Dakle sami prosudite koji su motivi današnje borbe za ravnopravnost spolova!