Tih mjeseci u Zagrebu gotovo nitko nije mirno spavao. Broj žrtava serijskog silovatelja koji je harao po cijelom gradu popeo se na sedamnaest. Iako su medijske retke punili napisi o stasitom muškarcu gustih brkova koji je svoje žrtve dočekivao iz zasjede postavljajući im nož pod vrat te ih potom vezao i tako zarobljene silovao, policijska istraga tapkala je u mraku.
Bio je nepredvidljiv
– Jednom bi to učinio na istoku grada, drugi put na zapadu, pa onda dva puta u Maksimiru. Bio je nepredvidljiv i po mjestu djelovanja i po profilu žrtava koje je birao – prisjeća se Tomislav Smolić, jedan od veterana zagrebačke monodaktiloskopije.
Upravo zahvaljujući njemu silovatelj je nakon četiri godine identificiran i uhićen. I sve zbog otiska prsta koji je ostavio na komadu vrećice velikom svega nekoliko centimetara. Osim šturog opisa, činjenice da je na mjesto zločina dolazio i odlazio biciklom te da je žrtvama ruke i usta vezao plastičnom trakom, taj otisak bio je jedino što su zagrebački policajci imali.
– Moglo bi se reći da smo uvijek bili najbolji u regiji, pa i među najboljima u svijetu kada je u pitanju daktiloskopija. Od Ivana Vučetića, koji je bio prvi koji je uveo deseteroprstno daktiloskopiranje i evidentiranje kriminalaca temeljeno na razvrstavanju otisaka prstiju desne i lijeve ruke, činjenice da je zagrebačka policija bila prva u regiji koja je još 1904. godine pokrenula opću daktiloskopsku zbirku, pa do toga da smo još 1926. imali prvog monodaktiloskopa Stjepana Kreča, koji je 1926. prošao specijalizaciju u Beču – ukratko prepričava povijest znanstvene grane, zbog koje su, kako kaže Smolić, kriminalci masovno počeli kupovati rukavice.
Riješili stotine djela
Monodaktiloskopija sama po sebi bila je revolucionarna jer je za razliku od opće daktiloskopije policiji omogućavala da počinitelje pronađe i uz pomoć otiska jednog prsta, pa čak i dlana ili nožnog prsta. Iako je stručnjaka za monodaktiloskopiju bilo malo, u generaciji samo četvorica ili petorica, upravo zahvaljujući posebno razrađenom sustavu za čitanje papilarnih linija s prsta uspjeli su riješiti na stotine kaznenih djela, od provala i krađa do ubojstava. A kako su riješili slučaj serijskog silovatelja s početka priče?
– Nakon što se cijela pompa oko toga već smirila, kolega je otišao u pregled kuće u Dubravi jer smo sumnjali da je čovjek koji ondje živi ukrao kabele iz Sesveta. Čovjeka nije bilo doma, otvorila je supruga, koja je dobacila: "Pa ne tražite valjda i njega zbog silovanja." Izgovorila je to kroz šalu jer je cijeli grad znao da smo obavili obavijesne razgovore s tisućama ljudi koji su odgovarali opisu počinitelja, ali bez uspjeha. Kolega je ipak krenuo u pretragu kuće zbog kabela, a kada je ugledao bicikl, posumnjao je da bi kradljivac mogao biti i silovatelj. Zamolio me da provjerim otiske i tako smo ga pronašli – prisjeća se Smolić.
U mirovinu je Smolić otišao nakon više od trideset godina staža, 1997. godine, s dolaskom automatske daktiloskopske identifikacije.
Da, naša je policija zaista sposobna, samo im se ne dela za svaku bedastoću jednako! Ali kad zapnu, naši su dečki strašno dobri i moglo bi se reći da su među ptvih 5 policijskih skupina po načinu i rješavanju svojih slučajeva, a po onome čime rade (mislim na ono kakvim instrumentima rade) su u zadnjih pet policija u EU! Bravo dečki!!!!!