Oni koji žive, primjerice, u zagrebačkim Dugavama, na prvu trgovinu, ljekarnu ili ambulantu naići će nakon samo nekoliko stotina metara. No, stanovnici naselja Miroševac u Gornjoj Dubravi za to trebaju pješačiti i do sat vremena. Jer samo je jedna “kvartovska trgovina” u krugu od pet kilometara, objašnjava Tena Šimičić, pa oni koji nemaju automobil po osnovne namirnice uglavnom idu autobusom, koji u normalnim okolnostima vozi svakih pola sata. No okolnosti trenutačno nisu normalne, ZET-ove linije prevoze samo one s posebnim propusnicama, pa se stoga u nabavu ide zaista u najvećoj nuždi.
Do stanice pet kilometara
– Šoping je potrebno i dobro tempirati jer je radno vrijeme dućana ograničeno. Radnim danom do 15, subotom do 13, a nedjeljom je zatvoren. Ljekarna je još kilometar dalje, u Markuševečkoj Trnavi, a i ona radi jedan dan ujutro, a drugi popodne, kao i liječnik. Dakle, kao da smo potpuno odsječeni, na kraju svijeta – kaže Tena Šimičić. Odlazak u “veliki špeceraj” do šoping-centra ili tržnice zato se posebno planira, a nerijetko jedan susjed autom obavlja kupnju za druge. Isto je, dodaje njezin stric Zvonko Šimičić, s nabavom lijekova i zaštitne opreme poput maski i rukavica, a ako se iz nekog razloga mora “do grada”, susjedi dogovore vrijeme u koje se mogu odvesti te po mogućnosti i vratiti zajedno. Jednako je “izoliran” i Borčec, koji se nalazi sjeverno od Gajnica. Gotovo sva naselja koja gravitiraju četvrti Podsused – Vrapče, ističe tamošnja stanovnica Silvija Dragec, zbog nedostatka javnog prijevoza postala su poput gradova – država u kojima se teško preživljava bez pomoći drugih. U kupnju se, kaže, ne ide ako se doista ne mora pa se ljudi za kavu, šećer i brašno snalaze kucanjem na vrata do njihovih. Tko iz nužnosti mora iz naselja, “prikrpa” se susjedu na putu “prema gradu”.
– A natrag? Ništa, pješice. I to pola sata uzbrdo. Što je baš zabavno s tri vrećice pune namirnica za malu djecu – govori Silvija Dragec. I odlazak na posao, upozoravaju također na istoku grada, za one bez auta ekstremni je trening u hodanju, čak i ako imaju propusnicu Stožera civilne zaštite za javni prijevoz. Najbliža autobusna stanica za izvanredne ZET-ove linije, naime, nalazi se na Aveniji Dubrava, što je oko pet kilometara udaljeno od Miroševca, osam od Čučerja i gotovo deset od Vidovca. Jedni stoga do postaje hodaju po sat ili dva, drugi se moraju snalaziti taksijem, što košta, a treći su se organizirali u zajednički “carpool”.
– Ja radim u tvornici, a budući da nisam dobila propusnicu za ZET-ov autobus, poslodavac mi je osigurao prijevoz zajedničkim kombijem. No, moja sestra Mia, koja je odgojiteljica u domu za djecu, nema kako na posao. Ovaj je tjedan vozi mama, a idući će tata. I tako će se izmjenjivati dok kriza ne prođe – objašnjava Tena Šimičić.
“Angažira” se rodbina
Nije lako ni stanovnicima naselja u podsljemenskoj zoni, posebice onima koji su jako stradali u potresu. Obično vrlo prometna, tamošnja cesta sada je prazna, a uz nju smo zatekli Valenta Račića, umirovljenika iz Mikulića koji se vraćao kući iz dnevne šetnje.
– Ljudi se drže one “ostani doma” kao Biblije, otkako nema javnoga prijevoza, još više. No, teško je bez busa nama penzićima jer nemamo ni pošte ni ljekarne ni ambulante, a mnogi ni ikoga tko bi kupnju mogao obaviti umjesto njih – ističe Račić. Onima bliže centru grada nešto je lakše, govore baka i unuk Mira Horvatić i Leon Tot, koji žive u Mlinovima, no ne mnogo jer ipak treba “hodočastiti” do prve ljekarne i ambulante, a imaju i samo jednu trgovinu s prehrambenim namirnicama. Sreća je, kaže Mira Horvatić, to što većina stanovnika ima aute pa se mogu odvesti kamo trebaju.
– A i oni koji ih nemaju, uglavnom “angažiraju” rodbinu. A i susjedi su se dobro organizirali u pomoći jedan drugome. Jesmo izolirani, ali opet u relativno dobroj poziciji, a i trgovina, na sreću, ima većinu onog što nam treba – ističe Mira Horvatić.
Ima nas kaj nemamo rodbine, roditelji umrli, mi jedinci, sada u ozbiljnijim godinama, nemamo koga moliti i sve si sami obavljamo i nabavljamo kako znamo i možemo. I sve nekak ide. Ovi ljudi će sigurno, nakon normalizacije života i rada,, zdušno pokrenuti akcije za bolje povezivanje svojih naselja, za više trgovina, za ljekarnu....I bit će uporni, dosadni, glasni...dok ne postignu svoje, kaj ne?