Najdraži mi je radijski novinar Krunoslav Prpić. Dopisnik je iz Like,
ali ne znam točno iz kojeg grada, jer se obično javlja s ceste. Uvijek
brunda o istome, ali mi nikad nije dosadan. Dapače, njegovi
izvještaji o broju automobila koji su sa svih strana Europe
navalili u Liku i o duljini kolona ispred Male Kapele i Sv. Roka,
najljepša su glazba za moje uši. Izvrsno su
orekestrirani, a melodijski i harmonijski tako savršeno
izvedeni da se nikad ne zaglušuje ono što je u
njima najbitnije, a to je šum novca koji pada u naplatne
kućice.
S tim se, znam, neće složiti naši turistički mudraci, jer
oni uglavnom preziru sve što je masovno, pa makar to bila i
dobrodošla masovna naplata cestarine. Za njih su
automobilske kolone na ličkim cestama posljedica pogrešne
turističke strategije, a Prpića bi, da mogu, odmah penzionirali. Oni se
zanose bogataškim jahtama u raskošnim hrvatskim
morskim lukama (a gdje su te luke?), luksuznim letjelicama po otmjenim
hrvatskim zračnim lukama (kojih također nema!) i samozatajnim
engleskim, ruskim ili arapskim multimilijunašima koje zanima
samo jedno: gdje je tanjur na kojem će nam ostaviti svoje milijune
(dobro, tanjur već imamo!). Kao, to što ima Hrvatska
suviše je dragocjeno da bi se budzašto prodavalo:
bolje elitno i skupo, nego masovno i jeftino!
Kako nisam turistički znalac, nego običan oduševljeni
slušalac Krunoslava Prpića, mogu si priuštiti da
u dvojbi između masovnog i elitnog izaberem oboje. Zašto da
ne šišamo i masu i elitu!? Nema tu nikakve
kontradikcije, jer dobro je poznato da masu privlači elita, a da elita
ne postoji bez mnoštva. Kamp za turiste plićeg džepa može
samo podcrtati elitnost hotela u susjedstvu, skupa kava na Stradunu
može učiniti privlačnijim jeftin čaj u Čilipima.
A, zapravo, sve je to račun bez krčmara. Danas na našim
cestama i plažama imamo (srećom) mnoštvo, a i
nešto elite, no već sutra bismo lako mogli ostati i bez mase
i bez elite. Jer, dok mi razbijamo glavu dvojbom masovno ili elitno,
naši bi turisti, bez obzira na dubinu džepa, mogli otići
tamo gdje domaćini razbijaju glavu plodnijim pitanjima, npr.
što ponuditi gostu osim onoga što im nudi sama
priroda.
Ne treba biti turistički ekspert da bi se znalo kako
današnjeg putnika privlači baš putni dodatak, tj.
ono “još nešto”
što se nudi uz turistički aranžman. U Sevillu idu zbog
koride, u Pamplonu da bi trčali s bikovima, u Beč grnu da bi plesali
valcere i gledali dresirane konje, u Bayreuth hodačaste da bi
slušali Wagnera a u Mu00FCnchen hrle na pivo iz bačava.
Zašto da dolaze k nama? Zbog bora, kamena i mora? Zasad
dolaze i to je naša sreća. A sutra? Od onoga što
bi moglo biti najbolje se liječim slušajući
izvještaje Krune Prpića.
Gorst suradnik
