Sljedeći tjedan dvojica poznatih svetaca imaju svoje blagdane – u ponedjeljak 17. ožujka Sveti je Patrik, a u srijedu 19. ožujka Sveti Josip. Nema dvojbe da će se u Zagrebu i Hrvatskoj općenito puno bučnije i veselije proslaviti Blagdan svetog Patrika, dok će Josipovo proslaviti poneka župa i eventualno oni koji nose to ime. Kad spomenemo Blagdan svetog Patrika, odmah nam na pamet padaju irska glazba, ples, potoci piva, parade, djetelina i zelena boja... A mnogi znaju da je baš Sveti Patrik Ircima donio kršćanstvo te s njihova otoka protjerao zmije. S druge strane poznavanje Svetog Josipa uglavnom se svodi na to da je bio tesar i Gospin zaručnik koji je odgajao malog Isusa. No sve to ne bi nimalo čudilo da Sveti Patrik nije zaštitnik Irske, a Sveti Josip zaštitnik Hrvatske!
Kako onda puno više znamo o irskom blagdanu i veselije ga slavimo nego što poznajemo i slavimo blagdan vlastitog zaštitnika? Netko će možda pomisliti da se odgovor krije u duljoj irskoj tradiciji. Nažalost, činjenice nas demantiraju. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja daleke 1687. godine jednoglasnom odlukom „svih redova i staleža“ proglasio Svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Kako bi bili sigurni da ta odluka nije izblijedjela, hrvatski biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili su “da je ta odluka i sada na snazi jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod koji nadživljuje sve peripetije oko suvereniteta…”. Kao trajan spomen na povijesnu odluku, 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je reljef Svetog Josipa, rad kipara Šime Vulasa.
”Svi smo mi Irci...”
U Irskoj pak Dan svetog Patrika stoljećima je bio isključivo vjerska svetkovina koju su više slavili irski iseljenici u Americi nego Irci doma. Čak do 1970. irski zakoni zabranjivali su ugostiteljskim objektima da rade na taj blagdan. Međutim, sve se promijenilo 1995. kad je irska vlada započela kampanju da se Dan svetog Patrika raskošnije slavi te iskoristi kao brend za jačanje turizma i promociju Irske. Hrvati pak tako nešto nisu nikad učinili ni sa svojim zaštitnikom ni s ijednim svecem naših korijena. Posljednjih dvadesetak godina Festival svetog Patrika, koji se održava u Dublinu, posjeti više od milijun ljudi, a najpoznatiji irski blagdan slavi se u cijelom svijetu. Nose se veliki zeleni šeširi, jedu krumpiri sa zeljem i ispijaju velike količine piva, a priču o svetom Patriku znaju i mala djeca. U Chicagu se rijeke boje u zeleno, a najveća irska parada na svijetu održava se u New Yorku. Postoji izreka koja kaže da smo “svi Irci na Dan svetog Patrika” jer je ovaj blagdan iz lokalne tradicije prerastao u globalni događaj. I u Zagrebu se već tradicionalno slavi Sveti Patrik koncertima, tulumima i paradama. I kod nas dame oblače zeleno i toči se zeleno pivo. Istodobno više od 90 posto naših sugrađana nema pojma tko je zaštitnik Hrvatske ni što bi činili tog dana!
Sad bi netko mogao reći da je proslava Svetog Patrika popularnija, organiziranija ili jednostavno više “cool”. Ali tko je Hrvatima branio da populariziraju svoga sveca zaštitnika i od njegova blagdana naprave spektakl koji neće imati samo vjerski karakter. Tko nam brani da umjesto piva, goste u to ime počastimo vinom i dostojanstveno se proveselimo. Možda bi nam isprika mogla biti da je Sveti Patrik živio i djelovao u Irskoj pa su oni emocionalno vezani uz njega, dok je sveti Josip samo naš nebeski zagovornik budući da nema izravne veze s Hrvatima. Moguće je da ima istine u tome, ali imamo mi i svetaca rođenih na našim prostorima i naše krvi, a i onih iz daleka koji počivaju u našim crkvama, pa svejedno ih baš ne slavimo. Uostalom, sveti Jeronim koji je preveo Bibliju naš je Dalmatinac, mučenik Nikola Tavelić prvi je hrvatski svetac, a Sveti Šimun, koji je vlastitim rukama držao novorođenog Isusa, mumificiran počiva u Zadru u zlatnoj škrinji, najvrednijem djelu srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj... A koliko naših sugrađana izvan Zadra to zna!?
Splićani ponosno slave Svetog Dujma
Doduše, treba priznati da na lokalnim razinama imamo mi velebnih proslava koje privlače i turiste. Primjerice, Splićani ponosno slave Svetog Dujma, a cijeli Dubrovnik živi za Festu svetog Vlaha, koja je uvrštena i pod UNESCO-ovu zaštitu. Međutim, Hrvatska nema slične proslave na nacionalnoj razini. Netko može prigovoriti Ircima da su komercijalizirali svoj blagdan. To jest realna opasnost budući da je tanka granica između popularizacije i banalizacije. Ali uz mudro upravljanje, to je očito i način da svoje vrijednosti i običaje nametnu svijetu, a i zarade. A koliko su u tome uspješni najbolje pokazuje koliko su i Hrvati zagrizli. Jasno, nema ništa loše u obilježavanju irskog blagdana kod nas. Ali je neobično ne imati osjećaja za vlastito, a objeručke prihvaćati apsolutno sve što dolazi iz „razvijenog“ svijeta. E u tome su Hrvati genijalci.
Još se sjećam jednog istraživanja provedenog 2001. u europskim državama o odnosu prema vlastitoj zemlji i okruženju. Na pitanje koja vam je država najdraža i kojoj se državi najviše divite Hrvati su odgovorili da im je Njemačka na prvom, a Hrvatska na sedmom mjestu! Stječe se dojam da Hrvati silno žele biti netko drugi.
Naši kao da vladaju Engleskom
Naše političke elite cijelo se vrijeme ponašaju kao da su rođene da vladaju u najmanju ruku Engleskom pa im je nekako ponižavajuće imati posla s nama. Pogledamo li kako nam se zovu kafići i restorani, stranac bi mogao pomisliti da je ovo neka sasvim druga država. Čujemo li retoriku ne samo političara nego i naših brojnih stručnjaka s brojnim stručnim frazetinama na engleskom jeziku, ne preostaje nam već zaključiti da je riječ o malograđanštini. Analiziramo li niz novonastalih turističkih manifestacija, netko bi mogao pomisliti da slavimo ne svoju povijest, već se karikaturalno odnosimo prema drugim narodima i njihovoj povijesti. Kao što upozorava naš poznati teoretičar baštine i muzeolog Tomislav Šola, “ako se posao planiranja u kulturi i baštini prepusti amaterima među političarima i poduzetnicima, malo je vjerojatno da će izbjeći zamku koju bih, sasvim neznanstveno, nazvao sindromom Mrduše Donje: nema te vrijednosti koja ne može biti upropaštena manjkom stručnosti, znanja i ukusa.
Tako će na svakom koraku miljeti loše obučeni gusari po nekom sklepanom scenariju, drugdje će pak slabo obučeni i izvježbani mušketiri dokazivati da su i u nas postojali, vitezovi će pred lokalnom elitom maskiranom u srednjovjekovne plemiće glumiti turnire od kojih (u vrijeme kad su postojali) nijedan nije u nas održan itd. Put u pakao kičerske turističke ponude popločan je uracima ambicioznih amatera. Iskustva drugih destinacija govore da loše podilaženje masovnom gostu završava trošenjem i odbacivanjem destinacija.” Zato se nemojmo pretvarati u vlastite karikature ili tuđe loše kopije, već postanimo svjesniji vlastitog identiteta i ponosnije pokažimo svijetu što baštinimo. Mnogi nam ionako zavide na tome što imamo. U to ime nazdravimo pivom u čast Svetog Patrika ako već želimo biti dio tog globalnog i dobro upravljanog trenda, ali nemojmo zaboraviti ni Blagdan svetog Josipa. Ipak on nad Hrvatima bdije punih 327 godina.
>>Narod pametniji od političara – Dayton treba mijenjati
>>Hrvatski model za Europu: Najbolje riješeno islamsko pitanje
A još smješnije je što Sv.Patricka slave hrvatski ljevičari i ateisti i općenito protivnici katoličke crkve!Zar to nije tragikomično?Što ne slave Veliku Gospu? A koliko uopće Hrvata zna za prvog i najvažnijeg izvornog hrvatskog sveca Sv.Nikolu Tavelića Šibenčanina? Ovo dovoljnoljno govori o stanju nacije.