U Kukuriku koaliciji prevladao je zdrav razum pa ćemo na izbore najvjerojatnije u prvoj polovici studenoga, a ne na Valentinovo tako daleke 2016. godine. Nema nijednog racionalnog argumenta da se izbori razvlače do sljedeće godine, osim što bi do tada vladajuća garnitura mogla mirno grickati slasnu krišku vlasti. Inzistiranje na Valentinovu samo zbog ostanka na vlasti bilo bi previše i za hrvatske prilike. Vladajući su mudro zaključili da je najbolje da sve to obavimo prije kolone sjećanja u Vukovaru i ozbiljne rasprave o budžetu u Saboru. Nekako je pošteno i pravedno da nova vlada sa svježim izbornim legitimitetom ima odriješene ruke u kreiranju proračuna. Teško je, međutim, sa sigurnošću tvrditi tko će biti izborni pobjednik. Istraživanja javnog mnijenja treba uzeti s velikom dozom opreza. Neću puno pogriješiti ako Tomislavu Karamarku i njegovoj Domoljubnoj koaliciji dam blagu prednost u odnosu na Zorana Milanovića. Međutim, nije to više onako uvjerljiva prednost kakva je bila prije samo godina dana.
Milanović je u posljednjih nekoliko mjeseci uz pomoć spin doktora iz Amerike Alexa Brauna, ali i uz veliki doprinos glasnogovornika Vlade Nikole Jelića, uspio konsolidirati SDP i približiti se HDZ-u na razliku koja nije veća od statističke pogreške koje prate svako istraživanja javnog mnijenja. Milanović je počeo raditi upravo ono što je donedavno otvoreno prezirao. Pokušava se na sve moguće način “približiti malom čovjeku”. Umjesto dociranja svisoka iz Zagreba, krenuo je na teren. Ljudi vole takav pristup pa čak i onda kada u njemu vide i neke elemente populizma i demagogije.
Milanović je preuzeo i neke elemente Karamarkove kampanje. Naravno, prilagodio ih je svome biračkom tijelu i političkom profilu potencijalnih birača. Dok je Karamarko gradio i homogenizirao HDZ na domoljublju koje se suprotstavlja “odnarođenim komunjarama”, Milanović već nekoliko mjeseci zbija redove svojih ljevičara tako što im nudi uljuđenu i tolerantnu Hrvatsku nasuprot “desničarskom primitivizmu i govoru mržnje”. I nije se taj Karamarkov model pokazao tako lošim za lidera SDP-a. Milanović je uspio podignuti rejting svojoj stranci ponajviše stoga što je uspio prikazati SDP kao stožernu stranku ljevice. Kada se usporedi sadašnji rejting SDP-a s rejtingom otprije godinu dana, vidi se da je porastao otprilike za onoliko postotaka za koliko je pala popularnost ORaH-a Mirele Holy. Iako se na prvi pogled čini da u Hrvatskoj vlada dvostranačje u kojemu dominiraju HDZ i SDP sa svojim satelitima, to nije ni približno točan zaključak. Više od 37 posto birača ne želi Karamarka, Milanovića i njihove satelite, ali je njihov problem što još uvijek ne postoji jasna alternativa. Nezadovoljni konzervativni birači traže alternativu na desnici, dok nezadovoljni ljevičari traže alternativu u svom taboru. Stoga je upitna Milanovićev namjera da pokuša privući neke pravaše i manje poznate seljačke stranke.
HDZ je na domoljublju došao do 31 posto podrške, ali sada ta matrica više nije dovoljna. Karamarko se ne usuđuje izložiti realni gospodarski plan, koji bi barem u prvoj godini trebao biti pun bolnih rezova, jer se boji da bi mu takav potez smanjio popularnost. Ako, pak, biračima ne bude govorio istinu, a nakon dolaska na vlast krene s rezovima, bit će laka meta oporbe koja će ga optužiti za nedosljednost. Meni se čini da je vrijeme da se kaže popu pop, a bobu bob. Birači su spremni za bolnu istinu ako ih političari uvjere da je to početak izlaska iz krize.
>>Karamarko se na sajmu fotkao sa simpatizerima i psićem
>>SDP je 'ukrao' HDZ-u metode i teren. Je li mu se time i približio?
koji plan ima sad kukulele? Plan 42? ili10,5?