Predsjednik Mesić još valjda nije niti odlučio tko će mu biti vozač,
tko tajnica, gdje će imati ured, a već su počela nagađanja i pogađanja
tko bi predsjednikom Hrvatske mogao biti kada on ode u penziju.
Dok se sadašnji predsjednik odluči tko će mu pomagati i gdje će mu biti
pisarnica, sigurno će se znati i tko zaista ima ambicije da utrči na
Pantovčak, a tko je samo alibi trkač, netko komu je samo određeno da u
utrci sudjeluje. Dok se Stjepan Mesić spakira i od predsjednika ponovno
postane građanin, možda će svoga trkača do Pantovčaka odrediti i HDZ i
SDP.
Nakon političkih nagađanja o mogućoj Sanaderovoj zamjeni premijerske
fotelje predsjedničkom, nakon što je predsjednik Mesić kazao da to s
obzirom na premijerovu važnost glede ulaska u EU ne bi bilo dobro, a
premijer kazao kako ima drugih ambicija od predsjedničkih, sada se
barem zna da barem dvojica Hrvata ne kane biti predsjednikom Hrvatske.
Ostali i dalje mogu imati predsjedničke ambicije. Nakon što Stipe Mesić
poslije dva predsjednička mandata iznova postane građanin, svaki
hrvatski građanin može reflektirati na to mjesto. Prvo zato što je
Stipe Mesić kao “građanin-predsjednik”, odnosno “predsjednik-građanin”
politički i psihološki tako temeljito “demistificirao ulogu
predsjednika” da nakon njega valjda svaki građanin ima dojam da i sam
može biti predsjednikom.
Drugo, pak, što također može potaknuti takve političke ambicije jest
“mentalno stanje nacije”, gdje se u nogomet i politiku svi razumiju.
Možda bi najmanje strke i političke frke bilo da predsjednik Mesić ima
pravo na još jedan mandat, da još može produljiti svoj boravak na
Pantovčaku. Tome bi se sigurno razveselili njegovi pristaše,
simpatizeri koji su ga u dva navrata birali za predsjednika. Mesićeva
je javna omiljenost nedvojbena.
On je pobjednik i kada se anketama traži “najšarmantniji političar” i
“najpošteniji političar”. S obzirom na takvo raspoloženje i na
spomenuto “entalno stanje nacije”, a da zakon dopušta, Mesić bi
predsjednikom sigurno bio i treći put.
Da zakon dopušta tri puta sigurno bi laknulo i SDP-u i HDZ-u. SDP-u,
jer Mesića doživljava kao svoga čovjeka, kao kandidata ljevice. Što bi
im trebao vlastiti kandidat kod svoga kandidata? Podržali bi ga kao i
na prošlim izborima, i zadovoljan i Zoran Milanović i Slavko Goldstein.
Kada bi se Mesić mogao kandidirati, odahnuli bi vjerojatno i u HDZ-u.
Ne bi opet, kao ni na prošlim predsjedničkim izborima, trebali imati
nekog tko bi imao izgleda za pobjedu. Na tim je izborima Jadranka Kosor
imala šanse pobijediti Mesića kao naši košarkaši na Olimpijadi
Argentinu. HDZ je na prošlim izborima imao kandidata da ne pobijedi!
Nakon što je SDP na pretprošlim predsjedničkim izborima podupro Dražena
Budišu da ne pobijedi, bio je to drugi slučaj da neka stranka ima
kandidata, ali moli Boga da ne pobijedi! HDZ za nove izbore još nema
kandidata, ali nakon što je Ivo Sanader objelodanio da ima “druge
ambicije” i da ne kani biti predsjednikom, HDZ može, s jednakim
izgledima da ne pobijedi, kandidirati koga hoće.
SDP je na pretprošlim izborima račanovski odlučno podupro Budišu, a na
prošlim radosno prihvatio njegova suparnika Mesića! Za nove se izbore
SDP još nije odlučio – što će i koga će. Na tome se “odlučno, možda”
radi. Ako se nešto ipak možda odluči, možda bi Milanović nakon što je
priznao da je premijer Sanader, mogao prije postati predsjednikom nego
premijerom. Možda.
Do izbora je još vremena. U zemlji gdje je potencijalnih predsjednika
koliko i “nogometnih izbornika” svatko ima šansu. Jer u Hrvatskoj je
bezbrižnije i lakše biti na čelu države nego voditi reprezentaciju.
BIJEDA POLITIKE
