Najnezdraviji je život sâm, rečenica je kojom se obično isključim
iz rasprava o opasnostima što iz hrane prijete čovjekovoj egzistenciji.
Kad je izgovorim, više me nitko ne uzima ozbiljno, pa me ostave na miru.
Premda je riječ, gledano logički, o posve točnoj tvrdnji: svaki život
vodi u sigurnu smrt. Što se ni za najopakije bolesti ne može reći, jer
se od svake ponetko spasi. Od života koji vodi neizbježnome kraju
spasio se nikada nije nitko! (Bogovi se ne računaju).
Oduvijek zazirem od najrazličitijih zagovornika tzv. zdravog života, a
od prvog su mi dana sumnjivi svi ratoborni protivnici genetski
modificiranih organizama (GMO). Milijuni ljudi umiru od gladi i bolesti
izazvanih pothranjenošću, a oni nas uvjeravaju da je smežurana jabučica
s debelim crvom u sredini mnogo zdravija od krupnih, sočnih, mirisnih
jabučnih plodova.
Dok se na mnogim stranama svijeta, a ni sami nismo daleko, naranče još
nose samo bolesnicima, iz svih medija na nas reže tipovi i organizacije
spremni i na spaljivanje voćnjaka ako nemaju čarobne ekocertifikate.
Milijun hektara obradive zemlje obrastao je u drač, a proizvođači tzv.
zdrave hrane gnjave nas pričama o prednostima sitnog i pišljivog
pšeničnog zrnca pred debelim, zdravim i izdašnim zrnom, samo zato što
ono prvo nije GMO! Seljaci se muče da sastave kraj s krajem, a naš Šaka
iz Ekosokaka ljutit je što su se usudili posijati i posaditi kulture od
kojih će možda moći preživjeti.
Apsurdno je, ali ispada da je manje zlo umrijeti od gladi sa 30 nego
jesti pristupačni GMO i na onaj svijet otići sa 94. Dobro, oni koji
užasno paze na ono što jedu mogu možda doživjeti i godinu-dvije više,
ali pod uvjetom da su dovoljno bogati i da imaju sreće da se ne razbole
od neke bolesti što je prenose biljni crvi! Pripadam sirotinjskim
naraštajima odraslima u godinama neposredno nakon Drugog rata, koji su
maštali o sretnim vremenima s mnogo svjetla i s dućanima nalik onima iz
američkog paviljona na Zagrebačkom velesajmu.
Ono čega je bilo, nikada nije bilo dovoljno, a za mnogo toga nismo niti
znali da postoji. Jeli smo kukuružnjak i gnjecavi crni kruh (Šakina bi
sljedba bila oduševljena!), gutali sve o znanstvenim otkrićima, o
napretku i boljem životu, i ne sjećam se da je itko bio protiv
izgradnje atomskih centrala.
I, sad, kad se nešto od tih sirotinjskih maštarija počelo ostvarivati,
kad smo se iz vlažnih, hladnih kuća preselili u tople, udobne,
osvijetljene domove i ušetali u dućane raskošnije od onih velesajamskih
američkih, sad nas razni opsjenari pozivaju da se vratimo na tvrdi i
neukusni kukuružnjak jer da bijeli mirisini kruh (čitaj: krušne
delicije) navodno nije zdrav i da je smrtno pogibeljan ako potječe od
žitarica koje su genetski dotjerane.
Premda nikad nije dokazano da je GMO opasan za ljudsko zdravlje, premda
nas u to uvjeravaju i najveći autoriteti (npr. akademkinja Sibila
Jelaska ili slavni Miroslav Radman, koji također pamte poslijeratnu
neimaštinu), militantni propovjednici povratka poljoprivredi iz 19. st.
ne prestaju nas terorizirati svojim paničnim projekcijama. I sâm
sam, naravno, za zdrav život, ali nisam za brzu smrt što je mnogima
donosi primjena doktrine o tzv. zdravom životu, a to znači o životu bez
epohalnih otkrića u agrikulturi (GMO i ostalo).
GOST SURADNIK
