Jesmo li sami u svemiru? Kakav god odgovor bio, potvrdan ili niječan, jednako je zastrašujući. No znanstvenici su stoljećima pokušavali pronaći uvjerljiv dokaz života izvan Zemlje, neosporivu činjenicu koja će sve izvanzemaljske aktivnosti iz priča SF-a učiniti stvarnima. Popis deset osoba koje su tvrdile da posjeduju takve dokaze i pritom su se pošteno osramotile, donosi nam ListVerse.
10. Franz von Paula Gruithuisen
Godine 1824., Franz von Paula Gruithuisen, njemački astronom i fizičar, objavio je studiju prilično zvučnog naslova: Otkriće različitih tragova lunarnih stanovnika, a osobito jedne od njihovih kolosalnih građevina.
U mnogo različitih studija koje je objavljivao tijekom 28 godina, opisao je lunarni grad po imenu Schröter.
Brojnim crtežima Gruithuisen je interpretirao ono što je vidio kroz teleskop, a to su mahom bile zgrade, akvadukti i ceste. Crtao je nevjerojatno lijepe i detaljne mape Mjesečeve površine, no većina suvremenika ''Lunarni grad'' otpisala je i nazvala glupošću.
9. Giovanni Schiaparelli
Giovanni Schiaparelli bio je talijanski astronom koji je iznio jedno od najkompletnijih i najtočnijih zapažanja površine Marsa u 19. stoljeću. Godine 1877. Mars je dotaknuo točku u svojoj orbiti, maksimalno se približivši Zemlji.
Tijekom promatranja ovog planeta, Schiaparelli je istraživao odnose svijetlih i tamnih površina. Također je imenovao područja i pisao o nevjerojatnoj sličnost površine Marsa s našim plavim planetom.
Schiaparelli je nacrtao mape kanala, iako je taj termin ''kanal'' često mijenjao s riječju ''rijeka'', zbog konotacije koju ima kanal kao umjetna tvorevina.
Zbog igre svjetla i sjene i činjenice da je bio daltonist, Schiaparellijeva percepcija boje bila je bitno različita, stoga je vidio ono što drugi nisu. Iako nikada nije sugerirao da su kanali zaista ondje, oprezno je zaključio da je sve moguće.
8. Guglielmo Marconi i Nikola Tesla
Iako se Guglielmo Marconi i Nikola Tesla najčešće spominju zbog izuzetnih otkrića na različitim znanstvenim područjima, njihov rad doveo ih je do signala za koji su obojica vjerovala da dolaze s Marsa.
Tesli je prvome pala na pamet ideja o kontaktiranju izvanzemaljskih bića putem radiosignala, a 1899. pokupio je čudan, ali repetitivan signal. Vjerovao je kako je riječ o Marsovcima. Kasnije je ustanovljeno da je Tesla vjerojatno detektirao pojas intenzivnih valova kroz koje je prolazila Zemlja. Njegov prijamnik bio je “osjetljiv“ na rupu od 18 kHz u sloju Zemljine ionosfere pa je mogao primiti elektromagnetske valove s Jupitera, a poznato je da Saturn i Jupiter emitiraju snažne elektromagnetske valove,
Marconi je također začuo signale koje je smatrao dokazom života na Marsu. Mnogobrojni su istraživači nastavljali koristiti se radiosignalima, uvjereni kako će kontakt sa svemirskim bićima doći upravo tim putem.
7. Sir David Brewster
Kada je znanost napokon potvrdila da je Zemlja samo jedan od brojnih planeta, religiji je trebalo dobro objašnjenje zašto je Bog stvorio Zemlju jedinstvenom i što će mu uopće svi ti prazni planeti. I tako je stvoren kozmički pluralizam koji tvrdi kako su drugi svjetovi također nastanjeni bogobojaznim kršćanima jer u suprotnom njihova egzistencija nema svrhu.
Sir David Brewsterov dokaz došao je u pravi čas da pruži argument čitavoj ovoj zbrci. S obzirom na to da su planeti predaleko da golim okom vidimo život koji mora biti ondje, moramo se osloniti na razum. A razum nam govori kako su površine planeta slične onoj Zemljinoj, pa su vjerojatno namijenjene za život.
6. John J. O'Neill
John J. O'Neill bio je urednik znanstvene rubrike New York Herald Tribunea. U ljeto 1953. bio je osobito zainteresiran za Mjesečev krajolik. Nije trebalo dugo da dođe do zapanjujućeg otkrića: mosta koji je izgrađen između dvije kamenite hridi jednog kratera. Procijenio je kako je most dugačak čak 19 kilometara i pohrlio znanstvenoj zajednici koja je potvrdila da se ondje zaista nešto nalazi.
O'Neill i ostali astronomi s viješću su izašli u javnost, tvrdeći kako je umjetno izgrađen most dokaz lunarne tehnologije i života izvan Zemlje. Nažalost, kasnija opažanja pokazala su kako je most bio samo igra svjetla i sjene, no ideja je zaživjela u romanu Arthura C. Clarka.
5. Mikhail Vasin i Aleksandar Ščerbakov
Iako su bili članovi Sovjetske akademije znanosti, Mikhail Vasin i Aleksandar Ščerbakov nikada nisu dobili potporu za teze koje su objavili u magazinu Sputnik.
Naime, prema ovim istraživačima, dokaz postojanja života na Mjesecu čitavo je vrijeme bio pred našim očima. Krateri Mjeseca, tvrdio je ovaj duo, bili su preplitki, što je nemoguće ako su stvoreni sudarima i zbivanjima na površini.
Sve je upućivalo na to da je Mjesec zapravo svemirska postaja. Kasnije su tvrdili kako je Mjesec nešto kao Noina arka ispunjena drevnom civilizacijom koja putuje galaktikom milijunima godinama.
No s obzirom na to da je dubina kratera jedini dokaz koji su ponudili, znanstvenici nisu bili previše impresionirani.
4. Percival Lowell
Giovanni Schiaparelli možda je bio jedan od prvih koji je dokumentirao takozvane kanale na površini Marsa, ali upravo je Percival Lowell popularizirao ideju kako su upravo kanali dokaz civilizacije Crvenog planeta. Lowell je izdao nekoliko knjiga i bezbroj crteža koji dokazuju da je kanale izradila inteligentna civilizacija.
Tvrdio je kako su upravo kanali slamka spasa te umiruće civilizacije koja se pokušavala spasiti od izumiranja. Kanali su dizajnirani kao svojevrsne slavine koje su sakupljale vodu s polova. Osim toga, Lowell je nastavio s otkrićem vidljivih kanala na površini Venere, što je potaknulo sumnje.
Kasnije usporedbe Lowellovih mapa i žilica ljudskog oka pokazale su kako Lowell uopće nije precrtavao površinu planeta, nego slike iz vlastite zjenice!
3. Richard Proctor
Britanski astronom Richard Proctor 1860-ih i 1870-ih napravio je opsežnu studiju našeg Sunčeva sustava kako bi ustanovio postoje li planeti koji bi mogli biti prikladni za život. Nakon što je pozorno istražio sve – od klime i atmosfera do godišnjih doba – zaključio je kako ima dovoljno dokaza da postoji život u svemiru, ali da taj život ne mora nužno značiti neku inteligentnu vrstu.
Upotrebljavajući Darwinovu teoriju kao osnovu svoga rada, Proctor je zaključio kako je moguće da u određenim uvjetima nekog planeta žive posebni oblici života. Budući da je bilo poznato da se na Marsu nalazi nešto što nalikuje oceanima, smatrao je da upravo ondje postoji život.
2. Velečasni Thomas Dick
Velečasni Thomas Dick, škotski učitelj i teolog, tvrdio je kako znanost i religija mogu koegzistirati ako postoji neki veći plan za sve planete. Što znači da je Bog uvjete na Zemlji morao stvoriti i negdje drugdje. Thomas Dick također je tvrdio kako može definirati točan broj stanovnika nekog planeta na osnovi populacije na Zemlji.
Svoj matematički princip temeljio je na ideji kako populacija iznosi 280 ljudi po četvornom metru. Svojim bizarnim računskim operacijama došao je do zaključka da populacija Jupitera broji čak sedam trilijuna ljudi, a njegovi sateliti 27 bilijuna.
1. Leonid Ksanfomaliti
Leonid Ksanfomaliti, profesor Moskovskog instituta za svemirska istraživanja, 2012. objavio je nešto što su mnogi, zbog male vjerojatnosti, dočekali na nož. Naime, on je tvrdio kako je, analizirajući niz fotografija koje je 1982. napravio satelit Venera 12, našao dokaz života na Veneri.
Osobito je upozorio na golemog škorpiona čije se kretanje može pratiti na više fotografija. Ksanfomaliti je rekao kako je vidljivo da biće ima tijelo i rep koji su bili čas vidljivi, a čas iščezli sa slika.
I kasnije su se pojavljivale slične fotografije koje su potaknule rasprave o životu izvan Zemlje. No što se zapravo dogodilo? Da, bila je to napukla leća kamere.
>> U sljedećih ćemo 10 godina gotovo sigurno pronaći život izvan Zemlje
Ako nam je poznato da vidljivi odnosno opservabilni Svemir opserviran najmočnijim teleskopom Hubble ima oko 100 milijardi galaktika koje se veličinom kreču od onih patuljastih sa oko desetak miljuna zvijezda do onih velikih sa oko bilijun zvijezda onda ja nemamam nikakve dvojbe da života ima drugdje , čak i ako ga nema u našoj galaktici sigurno ga ima u nekoj od milijarde ostalih , ali osobno vjerujem da i u našoj galaktici ima mnogo planeta na kojima se razvio život od onog primitivnog do onog inteligentnog .