Ni pisac ovih redaka ne može odoljeti Zrću. Ne samo zato što je od djetinjstva živio s tom novaljskom plažom (pa je nekoliko vrelih sati i ovo ljeto izdržao na njoj) nego još više zato što upravo ona danas postaje sinonimom za nemoral i svaku vrstu zla. Premda su takvi stereotipi vrlo upitni, ipak se u javnosti, posebice onoj koja drži do ćudoređa, o Zrću govori kao o Sodomi i Gomori, što nas ne bi smjelo ostaviti nezainteresiranima.
U tom je pogledu inspirativan odlomak današnje liturgijske čitanke iz "Knjige postanka": "U one dane reče Gospodin: Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak! Idem dolje da vidim, rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam". Ako prihvatimo naglašeni antropomorfizam biblijskoga pisca pa se Abraham u cjenkanju oko uništenja Sodome i Gomore čak pokazuje milostivijim od Boga, nešto od te poruke nije moguće ne uočiti.
Ponajprije riječ je o "velikoj vici". Kad se stvori velika vika, kakva se uostalom stvara na Zrću i oko njega, manipulativnosti je otvoren put. Nitko pametan neće reći kako na Zrću nema zla. Ima ga i opasnosti za mlade velike su. No, ako tko misli da će se povikom nešto riješiti, griješi. Zrće (ali zar jedino ono?) samo prokazuje razinu moralnih kriterija u našemu društvu. Ukinemo li Zrće, bit će nešto drugo.
Sodoma je Bogu bila poticaj da sve sam provjeri i da se umiješa. Bez umanjivanja opasnosti kojima su mladi na Zrću izloženi, tek osobno iskustvo i umiješanost daje nam pravo nešto reći. Ne bismo li svi bili dužni pomoći mladima na svim razinama da se zlo Sodome i Gomore ne gomila? I ne bismo li umjesto stvaranja kakofonije svi trebali preuzeti svoj dio odgovornosti, počevši od obitelji? Ako smo vjernici, drugi dio Abrahamova cjenkanja mogao bi nam biti model postupanja. On, naime, "umilostivljuje" Boga smanjujući broj dobrih zbog kojih bi valjalo poštedjeti perverzne gradove.
Takvo Abrahamovo zauzimanje eminentan je vjernički čin koji fokus vjere ne polaže u zlo (premda ga uočava i osjeća), već u dobro i u dobre. Na području smo, dakle, prastare koliko i aktualne teme odnosa vjernika prema zlu. O tomu govori i Isus u evanđelju dana: "Ako, dakle, vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu?" Isus ne prešućuje kvalifikaciju "iako zli", no dodaje Božju kvalifikaciju, na njoj gradi i inzistira.
Njegova parabola o kukolju i pšenici pledoaje je ustrajanju na vrijednostima. Vjernički odgovor na teško pitanje o zlu zauzetost je za dobro. Povike više smućuju no što rješavaju.
