Dvije premijere obilježile su početak radne jeseni Bojane Gregorić Vejzović. S predstavom "Hrvatski bog Mars" otvorila je sezonu u matičnom kazalištu Gavella a u četvrtak će u kinima premijerno biti prikazan filma Jasmile Žbanić "Otok ljubavi" u kojem Bojana igra Ninu. Iako su, kaže Bojana, kiša i vjetar otežavali snimanje glumci nisu razmaženo "grintali", u iščekivanju kadrova već su pjevali, spavali i išli na noćno kupanje. Sve o filmu, roditeljstvu, mirovini i glumi povjerila nam je u intervjuu.
Hrabra predstava
Možete li nam otkriti nešto o liku koji igrate u "Otoku ljubavi"?
Igram Ninu koja teži lagodnom životu. Bilo je lijepo biti dio odlične ekipe koja promišlja kako ukazati na to da je ljubav, ljubav bez razlike. Jasmila je sjajna redateljica koja svakom glumcu pokloni pažnju, zna što želi i uvijek je dobrog raspoloženja i zato je s njom zabavno i lako snimati.
Dio scena snimili ste s Francom Nerom, kakav je Nero kao partner?
Nero je kao glumački partner bio ljubazan i beskrajno duhovit. Stalno je prepričavao anegdote sa svojih davnih snimanja, a druga glavna tema bila je tenis, koji obožava. Dobila sam detaljne instrukcije tko je i zašto dobar igrač. Dok smo snimali scenu na teniskim terenima, svaki put kada nije bio zadovoljan odigranim poenom zamolio bi da se poen snimi još jednom. Ima nevjerojatno puno energije i predan je potpuno trenutku stvaranja.
Sezonu u Gavelli otvorili ste premijerom predstave "Hrvatski bog Mars" u režiji Sebastijana Horvata koji nema konvencionalan pristup kazalištu, kako je bilo raditi s njim?
Bilo je puno improvizacija i mijenjanja do same premijere, Sebastijan je sjajan u svom hrabrom kazališnom promišljanju. Ponosim se što Gavella nakon dugo vremena ima hrabru predstavu koja je aktualna u trenutku izvođenja. Isprepletenost Krleže i teksta Milana Markovića propitkuje stanje svijesti i duha svih nas. Postavlja pitanje je li moguće da se nakon sto godina ništa nije promijenilo; i dalje smo gladni poslušnici dok se oni gore goste, kako piše Krleža. Igram dvije uloge; jedna je ona u stvarnosti, a druga u snoviđenju glavnog lika. Annunciata koja se javlja u tom irealnom metafora je za svu prijetvornost, za zlo koje gazi malog čovjeka.
U predstavama, mjuziklima i serijama, poput "Stelle", pokazali ste uz glumački i plesni i glazbeni talent. Postoji li još neka vještina koju biste voljeli znati?
Nadrasla strahove i sram
Kao glumica često budem dovedena pred gotov čin; uloge mi nametnu nešto što moram svladati, pa sam za "San ljetne noći" naučila penjati se po užetu, što je bilo popraćeno s dosta žuljeva na rukama. Iskreno, ne priželjkujem učenje vještina, doživljavam ih kao dodatne probleme (smijeh).
Odrasli te uz mamu glumicu, jeste li tijekom karijere imali potrebu više se dokazivati?
Nisam se nikada uspoređivala s mamom. Svatko ima svoj put, svoju osobnost, iako je ona za mene uvijek bila ideal talenta, jednostavnosti i prirodnosti pred kamerom. Naši su putevi jako različiti, kao i vrijeme u kojem smo se ostvarile. Moj stalni dom je kazalište, a njezina profesionalna konstanta je film.
Kako vaša djeca, Raul i Zoe, reagiraju kad vas ili vašeg supruga Enesa vide na televiziji?
Kada nas ugledaju na TV-u nisu pretjerano oduševljeni. Uvijek komentiraju da su to filmovi s premalo efekata u kojima se puno priča i jako se ljute kad igramo negativce. U svakom slučaju, Raulovu pažnju će prije zaokupiti Mandžukićevo pojavljivanje na TV-u, dok Zoe ne odolijeva jedino Štrumpfovima.
Koji su vam najveći strahovi kao majci?
Vjerujem gotovo utopistički da može postojati svijet u kojem se ljudi poštuju, uvažavaju usprkos različitostima i cijene po radu i uloženom trudu. Istina je da su nam svima puna usta toga, ali živimo u svijetu "pitbulla" koji ne biraju sredstva dok se uspinju po "stepenicama", tako da su razočaranja, kao neizbježni slijed života, ono čega se bojim i voljela bih da je moguće štititi ih od svega toga i naučiti ih da s ponosom uvijek idu dalje.
Biste li voljeli mirovinu provesti u nekom ruralnom okruženju?
Glumci rade dok su živi, nadam se da ću i sa 70 dobro pamtiti tekst i biti dio te tvornice snova. Mirovina zvuči dosadno, nadam se da ću, poput mame ili Pere Kvrgića, biti vedra starica s energijom stvaralaštva kao u dvadesetogodišnjakinje.
Za koju ste se ulogu najviše pripremali?
Ako govorimo o fizičkoj i glumačkoj pripremljenosti, onda su to uloge u serijalu "Stella" i u mjuziklu "Chicago" - uloga Velma, obje su zahtijevale i treninge u teretani i nebrojene glazbene i glumačke probe. No uloga koju smatram prekretnicom u smislu glumačkog rasta i spoznaja o samoj sebi kao glumici i umjetnici svakako je Fedra. Tom ulogom nadrasla sam svoje strahove i bilo koju vrstu srama na pozornici. Divan je osjećaj kada lik ovlada glumcem. Ne mogu vam to objasniti..., to se dogodi, vjerujem, samo dva-tri puta u karijeri.
>>Pristojna, a seksi: Bojana Gregorić zablistala u uskoj suknji
>>Bojana Gregorić Vejzović: “Enes mi je najveća podrška!”
To je onaj film bosanske direktorice koji je skandalozno financirala Hrvatska Vlada?