Te 1989. na Splitskom sam festivalu pjevala samo u retrospektivnoj večeri Splitski biseri 1970.-1980. Izvodila sam Sunčane fontane. Početkom srpnja odradila sam dio uobičajene ljetne turneje, a onda, konačno, čekalo me desetak dana odmora u kući nad Stijenama. Željela sam se radovati, onako iskreno i jako kao što sam se radovala sve vrijeme dok sam uređujući svoj novi dom s nestrpljenjem čekala prvu noć koju ću provesti u sobi s pogledom na najljepšu čempresatu na svijetu. Budim se sretna svakoga jutra, napisala mi je Buba u tekstu za protekli Cavtatfest tražeći od mene da i tom ljubavnom pjesmom koju je skladao Stjepan Mihaljinec sama sebe uvjerim da se u meni i oko mene ništa nije promijenilo. Molila sam je da ljeto provede s nama u Konavlima. Ionako nije imala posebnih planova. Bit će lakše u društvu podnositi Ronijevu blizinu, u kojoj više ne mogu pronaći onaj oslonac i sigurnost, u kojoj više nema ni bliskosti ni želje za dodirom.
Kolovoz. Vrućina, cvrčci i podnevni maestral koji sasvim lagano mreška plavu površinu vode u bazenu. Cijelo jutro u glavi osjećam tupu i jednoličnu bol. Dugo sam ostala u mraku spavaće sobe, slušajući kako na podu pokraj kreveta dahće mali Medo, koji se ni časa ne miče od mene. Teškom se mukom pridižem, nesigurno hodam. Kad sam se pojavila na vratima privremene kuhinje, Buba, koja je pripremala pupatore za objed, prestrašeno je ustuknula ugledavši pred sobom moje sablasno blijedo lice.
– Zaboga, što to radiš! Sjedi, sad će biti gotov ručak. Moraš se što više odmarati, za nekoliko dana počinje drugi dio tvoje ljetne turneje. Nije preduga, hvala Bogu.
Polako sam krenula prema taraci, gdje je Roni čitao novine. Ne znam ni kako ni zbog čega, kao neočekivana ljetna oluja počela je još jedna od naših učestalih svađa. Isprva tiho, a onda sve glasnije riječi su boljele više od udarca. Velikim koracima Roni je odjurio u kuću, a ja sam nepomično gledala prema horizontu.
– Zašto Roni pakira stvari? – čula sam na vratima Bubin uznemireni glas.
– Odlazi. Zauvijek odlazi – odgovorila sam i dalje nepomično buljeći u daljinu.
Bacivši kofer i sportsku torbu na zadnje sjedalo Oldsmobilea, Roni je sjeo za volan doviknuvši Bubi:
– Ako želi rastavu, dobit će je. Reci joj neka mi se za dva dana javi u Zagreb da dogovorimo detalje.
Napuštaš kuću nad Stijenama, našu kuću koju smo s ljubavlju gradili, željeli u njoj živjeti sretni. Otišao si. Zašto onda da kuće bude, ni nje ne smije više biti ako u njoj nema nas. Tako si mislio, zar ne, kad si odlazeći još jednom pogledom zaokružio sve oko sebe i zaurlao: – Neka ti je prokleta ova kuća!
Šesnaest punih godina koračali smo istom stazom držeći se za ruke. Događaji posljednje godine olabavili su stisak naših ruku. Vjerovali smo da ćemo možda ipak izdržati, koje li zablude! Sada smo na raskršću i svatko kreće svojim putem. Neka ti je prokleta ova kuća, posljednje su tvoje riječi s mržnjom izgovorene. Neka ti je prokleta ova kuća, neka ti je prokleta ova kuća! Lijegala sam navečer i ujutro se budila u grču. Je li moguće da netko kome sam šesnaest godina bez ostatka vjerovala, koga sam voljela, izgovori takvu kletvu?!
Našli smo se u šumi na Tuškancu i sjeli na klupu. Oko nas nije bilo nikoga. Bilo je vrijeme godišnjih odmora. Pokušali smo razgovarati mirno i trezveno. Meni kuća, a njemu dva zagrebačka stana na Tuškancu, restoran i Oldsmobile. Ostatak moje osobne imovine s Tuškanca za koji će dan poslati u Konavle, a dokumente, bankovne knjižice i neke meni drage uspomene donio mi je sa sobom u malenoj torbi. Unatoč javnom mjestu, prostoru na kojem nas je mogao promatrati svaki slučajni prolaznik, niz Ronijevo lice potekle su suze. U jednom času osjetila sam koliko mi je žao, ali već u sljedećem trenutku osjetila sam kako među nama raste napetost.
– Što će biti s mojim klavirom koji sam kupila u Kijevu za svoga brata? Dugo, predugo je putovao, moj ga nesretni brat nije uspio dočekati. Poginuo je. Voljela bih ga imati u konavoskoj kući.
– Ne, na tom će klaviru svirati moja djeca.
Odjednom, Roni u čvrsti stisak uhvati moje ruke.
– Zašto me napuštaš? Dobro razmisli, ako mi se za sedam dana ne vratiš, ja ću se oženiti ljepšom, pametnijom i mlađom od tebe. Dobro razmisli, imaš sedam dana vremena!
Ne, ne, Roni, najprije me u suzama moliš da ti se vratim, a odmah potom ucjena i ultimatum. Otela sam već ukočene ruke iz njegova stiska i uzela papir koji trgam napola.
– Evo, ako uspiješ spojiti ova dva potrgana dijela da se ne vide tragovi, ja ću ti se vratiti. Ali oboje znamo da to nije moguće. Zato, ako želiš, budi sretan s nekom drugom. Imaš moj blagoslov.
U avionu, na povratku u Dubrovnik, rastreseno premećem po stvarima i papirima koje mi je Roni predao. Bez mnogo znatiželje prelistavam svoje dvije štedne knjižice. Znala sam da na njima nema previše novca jer je kuća progutala veći dio, ali kada sam shvatila da je sve što je još ostalo skinuto dan prije našeg susreta, osjetila sam kako mi niz lice ispod velikih naočala za sunce klize suze. Nisam ih ni pokušala zaustaviti. Trgnula sam se na stjuardesin glas da ćemo za koji čas sletjeti. Tu negdje, na čistini usred gustog zelenila blistao je na suncu moj dom. Neka ti je prokleta ova kuća, grmio je Ronijev glas u mojoj glavi...
Medo i Buba dočekali su me na aerodromu. Pogledavši štedne knjižice koje sam joj bez riječi pružila, moja je prijateljica sočno opsovala.
Moja pokretna imovina iz stana na Tuškancu stigla je kamionom za nekoliko dana. Kaputi, cipele, albumi prepuni fotografija s mojih bezbrojnih putovanja, novinski članci, skijaška oprema, haljine za nastup, sve to pobacano bez reda. Na kraju, sadržaj iz svih ladica u kupaonici istresao je među moje haljine. Tako uprljane raznim kremama i šminkom za usne i oči, u velikim čvrsto svezanim zavežljajima od lincula i stolnjaka poslao mi je da u njima „uživam“. Nisam mogla vjerovati da bih ikada mogla biti svjedokom tako bijedne osvete. Duboko sam udahnula i iz dana u dan polako počela iznova sređivati svoj život...
>>'Proganjala me priča o majčinoj smrti. Tada sam počela pisati knjigu'
>>Tereza Kesovija predstavila autobiografiju 'To sam ja'
Draga moja Tereza drage su mi tvoje pjesme (ne baš sve)....No kada si otišla u BG (prvi koncert poslije rata) nisi više (za mene) ona ista....Prva pjesma na koncertu u BG ti je bila PRIJATELJI STARI GDJE STE (sve si rekla o sebi s prvom pjesmom) .....A davno si rekla nikada više u BG.....Šta se to s tobom dešava (kameleon) ???? Odgovor DARUVAR: gdje ti živiš....Ja sam hrvat rimokatolik....izjasni se što si ti...Ajde....