Kao i vjerojatno sve djevojčice, Željka Ogresta je kao dijete najprije htjela biti frizerka. Nakon toga neko je vrijeme razmišljala o učiteljici, a tek poslije, kad je otkrila kazalište, počela je sanjati o karijeri glumice. Kad je 1970. krenula u školu, bila je, prisjeća se, jako otvorena, imala je puno prijatelja.
- Oko mene je uvijek bilo puno djece i nikad se nije znalo koliko će ih iz škole doći sa mnom doma. Odrastala sam u romantično vrijeme i djetinjstvo pamtim samo po lijepome. Pamtim prva proljeća na Črnomercu, trešnje, sebe kako se penjem na drveće i kradem trešnje - govori Željka.
Pet godina stariji brat, danas cijenjeni redatelj Zrinko Ogresta, bio joj je veliki uzor.
- Zrinko je bio u višim razredima, a ja sam tek krenula u školu. Nisam se igrala s njim, prije sam se šlepala, naravno, kad me htio. Uvijek je među nama bilo nagodbi, pogodbi da me povede sa sobom - priča.
Kasnije, kad su odrasli, uvijek su, priznaje, branili jedno drugo, pokrivali se pred roditeljima. Zrinko ju je usmjerio k filmu, umjetnosti, kazalištu. Kinoteka je u to vrijeme bila kult, a Zrinko je bio na prvoj godini Akademije.
- Znao me poslati na neke cikluse filmova, a onda me čekati ispred kina, da bismo satima razgovarali o Bunuelu. Kao gimnazijalka sam bila na svim njihovim ispitima, odgledala sam sve projekcije filmova, sve studentske kazališne predstave - govori.
Kad je upisala Filozofski fakultet, kao brucošica je počela raditi na 101-ici. Odmah je počela voditi “Gost(i)Onu” koja je vrlo brzo postala kultna.
- Bilo je to vrlo romantično vrijeme. U moju emisiju dolazile su najpoznatije osobe bivše Jugoslavije i vrlo brzo sam postala značajna faca ispred Zvečke, a to je tada bio dosta važan kriterij. No, bez obzira na to što je “Gost(i)Ona” bila jako slušana i utjecajna, moji glavni odgovorni urednici Dobrivoje Keber i Veljko Jančić zahtijevali su od mene indeks na pregled. Bio je to uvjet o kojem se nije raspravljalo. Naime, bez obzira na to što si značio Radiju, ako ne položiš ispite, nećeš imati emisiju sljedeće sezone. Tada sam bila jako mlada i taj mi se odgojni moment čini vrlo važnim - prisjeća se.
Roditelji su se krajem osamdesetih preplašili njezine mladenačke buntovnosti, a i vremena su bila više nego osjetljiva. Kad je završila studij, prešla je u stalni radni odnos na Radio Sljeme. I devedesetih se s “Duoptrijom” pojavila na malim ekranima. Nakon toga su u Kerempuhu krenuli “Željka Ogresta i gosti”. Vladala je prava jagma za ulaznicama za snimanje showa. Željka rado govori o kravi koju je dovela u kazalište i o Dušku Ljuštini koji se zbog te ideje hvatao za glavu.
- Sve je krenulo iz neke igre s idejom otuđenosti od prirode. Naime, činilo nam se da većina naše djece nije ni vidjela običnu kravu, da misle da je ljubičasta, po čokoladi. To je stvarno bilo smiješno. No, bilo je u tim emisijama puno komičnih situacija. Pada mi na pamet kako je Zlatko Canjuga zbog navodne fizičke sličnosti s Titom stavio pionirsku kapu i kuhao svinjsku glavu na pozornici, omiljeno Titovo jelo u djetinjstvu. Izazvalo je to salve smijeha - govori Željka.
Iako joj svako malo zatvore vrata HRT-a, Željka ni danas ne zna zašto. Obitelj i djecu nikad nisu opterećivali time, a s vremenom se naučila strpljivosti.
- Zapravo, svake godine se nanovo iznenadim kad se vrte prigodničarske emisije na Dan televizije. Nas koji smo bili okosnica programa devedesetih nitko i ne spominje. Pitam se zašto. Osobno izuzetno cijenim pionire televizije, ali generacija koja je stasala devedestih napravila je itekako značajne stvari. To je danas generacija zrelih i iskusnih televizijskih profesionalaca u najpotentnijim godinama, ali, nažalost, prilično marginalizirana - kaže.
Iza nje je i “Piramida”, show nagrađen Zlatnom ružom, uglednom nagradom koja postoji već 50 godina i dodjeljuje se u sedam kategorija. Upravo se kategorija ‘show’ smatra najtežom; “Piramida” se borila s još osam emisija iz šest zemalja, a ukupno je bilo prijavljeno 358 emisija iz 32 zemlje.
- Bila sam silno ponosna. Odmah sam rekla da ću se sljedećih 48 sati samo praviti važna! Zaista veliko priznanje. Ne događa se to baš često jednoj maloj zemlji. Vrlo brzo nakon što smo dobili Zlatnu ružu, “Piramida” je krenula na svoj put po Kanadi, Srbiji, Sloveniji, Bosni, Crnoj Gori, Bugarskoj, a u Hrvatskoj je opet bila skinuta. Ne baš s nekim argumentima. Paralelno smo napravili “Putnu groznicu”, dobili najbolje ocjene od svih članova brojne komisije i HRT je otkupio naš projekt. “Piramida” je skinuta, jer kako su rekli, moramo se koncentrirati na “Putnu groznicu”. Žao mi je što nema “Piramide” jer mi se čini da bi danas baš mogla biti silno zanimljiva i dinamična. Uostalom, zemlje u regiji koje je vrte imaju odličan odjek, a u “Putnu groznicu” silno vjerujem. To je format nevjerojatnog potencijala. Nismo ga još realizirali jer je, kažu, skupo. No, nikome još nije palo na pamet da kaže - idemo to staviti u financijske gabarite koje možemo podnijeti i realizirati. Jednostavno bi bila šteta da ta emisija ne zaživi u Hrvatskoj - kaže Željka.
Takve je spletkice danas ne uzbuđuju. Živi normalnim životom, a u obitelji s troje djece i psom uvijek ima puno posla. Kad s Merlom uhvati slobodnog vremena, gledaju filmove, a vratili su se i knjigama pa oboje intenzivno čitaju. Vole putovati, družiti se s prijateljima. Vode, kaže, sasvim normalan život.
Zašto se uvijek nađu neke budaletine kao ovo dvoje ispod mene, da komentiraju ono o čemu pojma nemaju. Svaka čast Željki i Dubravku jer su jako puno dali za HTV i Hrvatsku.