Sve je manje kavana, ali ne smeta mi to zbog nekakvog “starog duha” ili
povijesti arhitekture. Meni objekti trebaju u praktične svrhe. Za odmor
od obitelji. Te su kavane, s tim “domaćim” filekima, grahom, čobancem,
uz krišku kruha – narodna majka. Kad crijeva zakrule nakon vinjakâ i
piva, zelje s rebrima i sa starim kruhom – spas. Tu volim subotom
cajtunge pročitati. Moj ritual.
Žena me kolje zbog zamrzivača. Ne napunismo ga marelicama od njenih.
Još jedan dokaz koliko ih cijenim, to ona tak doživljava – kenjaju
psiholozi. A ide svinjokolja. Ledena se škrinja mora osposobiti za meso
koje nam njeni šalju. Podsjećaju kako brinu.
Imam 46. Sin ima 18. Kada sam izgubio poštovanje u njegovim očima? Onda
kad se roditeljskom nisam suprotstavio profi koji je maltretirao cijeli
razred (nisam pravo ni skužio o čem se radilo), ili kad me je vidio
kako pijem u kavani, a svečano sam sam prisegao kako idem... drugdje?
Od mene ne očekuje ništa. Ni novce.
Proćelav, pogrbljen zamjenik šefa kadrovske službe u općini, pravnik
koji traži izliku da nije doma. Ne uspijevam sina fascinirati općom
kulturom. Jebeš i nju. Osjećam se kao da imam 66. Da mogu, sad bih u
mirovinu. Sinovljev pogled boli. Majku sluša. Ali, ne da bi bio dobar
đak. Drkoš. Iz inata ženi želim da niš’ ne studira.
Ovo je moja subota. Do 40. sam još pokušavao džogirat, tada me je i sin
još cijenio, a mogao sam i jebat ženu. Još sam mogao trčati dulje od
sina. Kad se sjetim: htio je s tatekom – bio sam tada tatek – igrat
badminton.
Pravnik, a plaća manja no automehaničaru. “Pa što nisi automehaničar?!”
pita žena. Kad me je počela prezirati? I zašto me ne ostavi? Nisam, kak
bi rekli Američani, good provider, u krevetu joj odavna nisam dao,
nikada me nije voljela, ima tatu koji je može osigurat, što ću joj ja?
Znam: sadistički uživa sina koristiti protiv mene, pasivnoagresivno:
skupa u podsmijehu i prijeziru. Uvjeren sam: priča mu o mojoj
impotenciji. Pizda!
Kavana je blizu. Ima nečeg dirljivog u tome kako riste – gle tko veli!
– srču jela, koja bi im svaki normalan liječnik zabranio zbog njihovih
probavnih traktova. Grah, fileki, zelje. Gimnastičarka – zategnuta kao
guma – ne može to svarit. Kad rekoh gimnastičarka... diže mi se, ali na
klinke. Na slike tenisačica oznojanih, raskrečenih u sportskim
rubrikama. Fala i američkim znanstvenicima jednom na otkriću: da je
drkanje korisno za oženjene zrele muškarce. I tak – kad se napalim na
sportašice – odem u zahod kavane... Pa onda naručim.
Subotu volim ljeti: prazan grad; s terasâ promatram guze. Klinke vode
peseke ili skoknu do prodavaonice, gole. Bolje no na kupalištu.
“Si zvao Paju?” štekće žena; stojim na vratima. Pajo je majstor za
zamrzivače. Udebljala se, ne znam kada se zadnji puta našminkala. Zbog
nje me sin prezire. Kako je sinu mogla reći da je više ne jebem?! Moram
kupiti tiket za bingo.
“Zvat ću ga.”
“Ove godine?!”
“Po gregorijanskom kalendaru!”
Čujem kako psuje, “građanski”, kak’ si ona zamišlja. Jebalo je
podrijetlo. A baba joj koprivom brisala guzicu.
Ovo je moja subota. Jedna od posljednjih ljetnih. Započelo je obično –
žena kvoca. Sina nema tu. A ona mala koju dovodi, guzu ima kao dvije
rukometne lopte ispod vrućih hlačica. Mogao bih im kazati koju o Iggyju
Popu. Da napravim utisak. “Na obje bande”, odjednom mi dođe, i preselim
u lude dvadesete. Moje. Kako se nekad uživalo!
Da, to je ideja. Iskopat ću što o Iggyju, i kada mu dođe komad, drkošu
mome, kao slučajno, gle rokenrol. Imam dojam kako klinke vole cool
rockere stričeke. Pogledam se u ogledalo: Ti si, čovječe, kul leš, a ne
roker. Pinokija si drkaj i ne sanjaj.
“Za tri tjedna dolazi meso!” krešti žena.
Izađoh živ.
Ljeto peče; pogled na nožice, ritice i cice – oraspoložuje. Kupim
Večernjak. Pored kioska s lutrijama tko zna koji put odlučim: počinjem
igrati bingo. Na klupi – starac. Kupio bingo. Pogled na olupine što
igraju odvrati me da odmah i ja ne kupim srećku. Neću s krepalinama!
Premda... bingo igraju svi, i kućanice i gospoda. Ali ovaj postiđuje.
Naličim li ja na njega?! Srećem ga kako s unukom ujutro kupuje
Večernjak. Na istoj stanici čekamo, ali ne isti bus. Jamačno stanuje
blizu. Mislim da je samac.
Čestitam sebi što nisam takav. Nema unučića. Ja idem u kavanu. Obitelj,
kakva-takva. Od sljedećeg tjedna kupujem bingo. Napravit ću proračun.
Odbit ću od pića. Od duhana ne odbijam. Sjetim se: vratim se i kupim
cigarete. Zaboravio sam ih, žena me zbunila. Zvat ću Paju, dobro, s
mobitela. Opet vidim starog: odustanem od Wolfa, kupim skuplji Ronhill.
Iskupljujem se. Ima tu i nostalgije, nisam ja duduk za te freudističke
drkaline, ali nemojmo pretjerivati. I upaljač s baterijicom. Dobro će
mi doći za podrum. I njega moram srediti. Obećao sam joj. Jebote,
služim ženu kao rob faraonku, ali to sve pada u vodu zbog mesišta koje
šalju njeni!
Zapalim cigaretu i usrana “opća kultura” mi šalje hint – žena je
fascinirana mesom za ledenu škrinju zato što smo se, pred samo koju
tisuću godina, tako dokazivali našim gramzivim polovicama – špiljama,
sušenim mastodontima... Ali zato ona može reći: “Ja čistim i kuham!!”
Evo kavane. Van il’ unutar? Gasim ronhill. Upeklo. Vani imam pogled na
pičke. Ali unutra je air condition. Uđem.
Raširim Večernjak. Konobarica me zna – bevanda i led.
Dobar ovaj ronhill. Blenem u raskrečenu tenisačicu; kroz gaćice joj
riba zinula. Bedra zategnuta. Ma što sad, ostavim ronhill u pepeljari,
šmugnem u zahod. Dan ipak ide u boljem pravcu.
Prijeđem na unutrašnjopolitičku rubriku. Vince me fata. “Komentatori”
su gori od meteorologa. Ovi vanjskopolitički, nekako, sve se kao
razumiju što će biti u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji, Pakistanu. Ali
ovi unutrašnjopolitički – pa oni u životu nisu pogodili. A opet poslije
napišu, “bilo je za očekivati”.
Uđe baba u kavanu. Horoskop. Za zaljubljene u vašem znaku: možda ćete
zaprositi osobu s kojom ste u vezi. Zaprosio sam pinokija malo prije,
fala, jedite govna, tko vas čita.
Baba sjela za stol pored. Jedva. Ima štap. Ide kao robocop. Kukovi
propali – oslanja se cijelom težinom. Raspituje se za jelovnik. Zbog
vrućine i slabog ljetnog posjeta – samo fileki i grah po 25 kuna, i
čobanac 30. Eto zato su ovakva mjesta spas. Gasim cigaretu, i
pripaljujem novu. Dovršavam bevandu s ledom. Promatram babinu
nadlakticu, otromboljeni ishlapjeli triceps. Noge – dorski stupovi,
ugurani u klompe. Nema: farbanja, naušnica, šminke.
Primijetila je da sam je pogledao. Vanjskopolitička rubrika – kao
izvješće s Marsa: željeznička nesreća u Indiji, Sarkozy i njegov komad,
poplava u Čileu, Bush prdnuo.
Okrenem se: baba se premjestila iza; okrenula mi leđa. Znam. Lucidnost
koja me drži pol sata nakon prvog pića kaže – sramota ju je od
propalosti; želi dignitet dok kusa hranu. Starost je poniženje. Ako sam
je ja postidio, nisam za bacanje.
Čitam osmrtnice, crnu kroniku i tv program. Želudac kruli. Oteturam do
šanka. Naručim špek fileke, pomfrit, salatu i pivo. Da se otrijeznim.
Prejako je vino na ovoj žezi. Znojim se.
U salati, ljuta papričica osvježava. Kruh umačem u fileke. Pomrfit
krcka. (Baba ne znam kad je pojela, ali odlazi. Polako, kao da hoda po
spravi za hodanje na skijama.) Kruh svjež. Vino me udarilo. (Baba još
nije izašla iz kavane.) Popaprim. Narežem fileke i na njih stavim
salatu: nabadam krastavac, pomfrit, komadić fileka. (Babe nema.)
Oporavio sam se. Ali – mokar. Od vina i papričice.
Kulturna rubrika i cigareta. Kulturnjaci su najveći lopovi i najtaštiji
ljudi. Bave se samo dvjema stvarima – dotacijama i nagradama. Kad to
neki pravnik priča o nagradama ili traži od države milijun za
“projekt”? To se štrajka, pošteno. A kako će umjetnik štrajkati?
Prestat će mrčiti romane? Tko jebe umjetnike. Platim, izađem, zapalim
cigaretu, krenem doma. Cesta je mirna; ima onu ustajalost 50-ih i
60-ih, kad je podignuta većina zgrada. Koračam i gledam prljav grad.
Podrignem. Zaglavljene, trule rolete s početka šezdesetih, a ispod
prašnjavi ulaz na razini pločnika: ta željezna vrata nisu otvarana od
1978. godine. Na pol puta nazirem tržnicu, naslućujem kapelu zdesna. I
– primijetim babu.
Ona uz veliki napor napravi deset koraka kao na skijama, pa stane. Mora
uzeti predah. Usporim. Otromboljeni triceps drhturi joj od napora.
Pomislim: tako su joj bedra drhturila od orgazma. Sjetim se: na
tenisačicine batake sam drkao. Freude, jedi govna.
Sjetim se klinke koju sin dovodi doma. Hlačice tijesne, guzovi dinje.
Moram se preslušati za Iggyja Popa. Svira u Močvari za koji dan. Klinka
je opasna. Gleda me, mljacka žvaku i razvlači je, možda je bilo nečeg u
pogledu?
Prestignem babu. Zapalim novu cigaretu. Kad će meni trebati štap?
Hipnotizira me ritam – desetak koraka kao hodač na skijama, pa stanka.
Nije se oznojila: nema u sebi tekućine po ovoj zapari. Ne osvrće se.
Gleda pred sebe. Tko zna, možda joj je grah počeo jebat želudac. Misli
li na svoj kraj svakog jutra? Je li se jebala dok je mogla?
Moram vidjeti gdje stanuje fosilna skijašica. Fosil. Danas mladi tako
ne govore. Ili možda da? Eto teme za razgovor s klinkom. Da vam kaže
fosil nešto o Iggyju Popu. Pa odmah, kažete li “fosil” ili imate neki
drugi izraz? I ponudim je ronhillom, kao šmeker. To!
Baba je bogme potrošila kalorije od graha, samo još guzica da joj
izdrži. Prošla je pored kapelice, gega se prema ribljem restoranu, iza
tržnice. Dakle, tu je. Kao da sam riješio važan problem, lakne mi. Uđem
u riblji restoran i naručim pivo. Malakšem. Kod pola boce trk u zahod:
povratim. Komadi paprike, krastavca, rajčice, luka, fileka, kruha. Vino
i pomfrit. Platim i ne dovršim pivo. Konobar me nekako gleda.
Dođem doma.
“Jesi li zvao Paju?” štekće žena.
“Idem sada do njega.”
Idem kupiti bingo.
32. priča: Predrag Crnković: Bingo
21.11.2008.
u 12:04
u 12:04
Ključne riječi
