Očito u slučaju generala Ante Gotovine akcijski plan još traje, ali
ovaj put ne u organizaciji Vlade Republike Hrvatske, nego glavnoga
haaškog tužiteljstva i nekih novinara. Naime, kao da nije bilo dovoljno
Gotovinu locirati, uhititi, identificirati i transferirati, a nota bene
i njegovu suprugu i dijete godinama lišavati elementarnih ljudskih
prava, već je cilj i dodatno ukaljati njegovo ime i prikazati ga kao
kriminalca.
Štoviše, u javnosti se želi stvoriti dojam da je Gotovina, bježeći od
ruke pravde u Francuskoj, slučajno završio u Hrvatskoj vojsci. Sada se
za te potrebe navode presude iz Francuske, slučajno ili ne, dok njegova
obrana traži puštanje na slobodu do početka suđenja i nudi jamstva
Vlade, zadarskog nadbiskupa Prenđe kao i elektroničku narukvicu. Iako
Francuska od 1990. nije tražila generalovo izručenje a on je tri
mjeseca prije bijega dobio putovnicu te zemlje , cilj objavljivanja
ovakvih informacija očito je narušavanje njegove karizme u hrvatskoj
javnosti kao i potreba da ga se prikaže kao kriminalca koji je silom
prilika, a ne zbog želje da sudjeluje u obrani Hrvatske, završio u
HV-u.
Međutim, oni koji su se trudili da Gotovina završi u Haagu po
zapovjednoj odgovornosti nikako da odluče zbog čega on zapravo treba
sjediti u zatvoru – je li to zbog onoga što mu se stavlja na dušu u
optužnici za Oluju ili zato što je navodno u Francuskoj osuđivan za
oružane pljačke, iznude i otmice.
Očito je da će Carla del Ponte svoj tužiteljski mandat završiti jedino
uhićenjem Ante Gotovine (od tzv. većih riba), dok joj, slučajno ili ne,
iz ruku izmiču stvarni zločinci Karadžić i Mladić. Stoga nije čudan
njezin stav da neće podržati puštanje Gotovine na slobodu dok ne počne
suđenje. No, srećom, o tome ne odlučuje ona, nego Haaški sud.
Međutim, jako je dobro da je tužiteljstvo odlučilo objaviti dokumente
iz kojih doznajemo gdje se general četiri i pol godine skrivao.
Iako u putovnicama nema dokaza da se skrivao u Hrvatskoj ili Bosni i
Hercegovini, mnogima ni to nije dovoljno. Konačno znamo da se skrivao u
11 zemlja i sudeći prema podacima koje je objavilo haaško tužiteljstvo,
nema dokaza da se skrivao u Hrvatskoj.
I što sad kažu oni koji su Gotovinu viđali po samostanima u Hrvatskoj i
Bosni te hrvatskim misijama po Kanadi i tim tekstovima punili novinske
stranice? Ništa, oni će i dalje preferirati Međunarodni sud u Haagu u
odnosu na naše sudstvo, ne dovodeći u pitanje pravednost tog suda koji
je osudio nevine ljude – riječ je o braći Kupreškić – a da oni nemaju
pravo, nakon četiri godine provedene u zatvoru, na odštetu, iako je sud
oslobađajućom presudom priznao da je pogriješio i osudio nevine.
U POVODU
Akcijski plan koji traje
