Kroz obične prizore iz školske svakodnevnice jednog maturantskog gimnazijskog razreda, predstava "Mi i Oni" duboko zahvaća u problematiku čitavog obrazovnog sustava, u studioznoj, izrazito uvjerljivoj, dokumentaristički utemeljenoj kazališnoj rekreaciji svijeta iza zatvorenih vrata učionica i zbornica, koja se gleda s grčem u želucu.
Kroz ekstenzivna istraživanja i razgovore s brojnim dionicima obrazovnog sustava – učiteljima i nastavnicima te samim učenicima – autorski tim, zajedno s glumcima i polaznicima Učilišta ZKM-a, dva je mjeseca prikupljao gradivne elemente kako bi na sceni školu prikazao u svoj njezinoj sveobuhvatnosti odgojno-obrazovne ustanove u kojoj se odvija životno važna interakcija na relaciji nastavnik-učenik, gdje su i jedan i drugi jednako bitni.
Rezultat je pažljivo skrojen, iznimno uznemirujući patchwork naše obrazovne stvarnosti u kojoj nitko nije sretan – ni nastavnici, kojima su desetljeća zanemarivanja i nebrige u nasljeđe ostavili potpuni kurikularni kaos koji se neprekidno dodatno perpetuira parcijalnim pokušajima 'krpanja' sustava u okviru sporadičnih i neusustavljenih planova njegova unaprjeđenja, a niti učenici, koji u školu dolaze nemotivirani, preopterećeni i – što ova predstava dodatno naglašava – sa stavom da nastavnici nisu važni, ili da barem nisu dovoljni važni.
Izvanredno je životno rekreirana atmosfera učionice, koju u dinamičnom neprekidnom interaktivnom tijeku grade odlični mladi glumci, polaznici Učilišta ZKM-a Nina Anđelković, Petrunjela Baće, Petra Donković, Mark Fejer, Karlo Gagulić, Ivan Grlić, Petra Herceg, Filip Ivančić, Tena Ivanetić, Val Ivan Klašterka, Marta Lončar, Inja Munić, Paula Omerbegović i Lucija Rajković.
Sjedeći u svojim klupama za vrijeme nastave, u neobaveznim razgovorima po hodnicima pod odmorom, na satu tjelesnog, politike i gospodarstva ili razredne zajednice, u svakom su trenutku aktivni, budni, glumački fokusirani i uvjerljivo – stvarni.
S njima na sceni kompleksnu problematiku obrazovnog sustava koji se rašiva na najvažnijim spojevima grade glumci Petar Leventić, Mia Melcher, Hrvojka Begović, Maro Martinović, Mateo Videk i Damir Šaban kao nastavnici i profesori, Doris Šarić Kukuljica je školska psihologinja, Dora Polić Vitez ravnateljica a Nataša Dangubić utjelovljuje jednu pretjerano angažiranu majku.
Koncipirana kao kronologija jedne školske godine maturantskoga razreda, od rujna pa prema maturi, predstava daje presjek nekih od ključnih neuralgičnih točaka obrazovnoga procesa, u kojemu su učenici nekako po putu izgubili temeljno poštovanje prema nastavnicima, dok istodobno, u nekom posve uvrnutom sustavu vrijednosti koji je u Hrvatskoj, kako se čini, postao novi standard, umjesto o vlastitim obavezama prema školi, razmišljaju sve više o svojim pravima u njoj, pritom ih nerijetko posve krivo tumačeći.
Isto vrijedi i za roditelje, u komadu utjelovljene u liku majke koja nastavnika matematike optužuje za nepravednost jer je njezina kći dobila dvojku na testu te se, pozivajući se na svoja roditeljska prava, agresivno probija kroz stratosferu školske hijerarhije – sve do ravnateljice. Njoj su pak roditelji apsolutna noćna mora, jer je neprekidno zasipaju mailovima i pozivima, za svaku joj stvar prijete medijima i rušenjem ugleda škole.
Stavljajući u fokus probleme s kojima se suočavaju nastavnici, a koji niti su općepoznati široj javnosti niti se o njima javno raspravlja, predstava uspijeva razotkriti tu nakaradnu paradigmu i pokazati odgojno-obrazovnu problematiku u svoj njezinoj kompleksnosti.
Nakon pomalo raštrkanog i lepršavog uvodnog dijela, u kojemu mladi glumci naizgled neobavezno navode temeljne gabarite radnje – pa tako, primjerice, saznajemo da je datum 29. rujna, devet mjeseci do mature – ostatak se predstave na publiku sruči poput cunamija; odjednom se nalazimo u učionici, počinje nastava, kreće uobičajena školska dinamika, i to takvim autentičnim intenzitetom da je nemoguće ostati ravnodušan.
Publika ne može ne dijeliti strašnu frustraciju mlade nastavnice koja ne zna kako dovesti svoj razred u red, zatravljena propisima prema kojima je, primjerice, ukoliko ne priđe djetetu koje je doživjelo epileptični napad – kriva za nebrigu, a ukoliko mu priđe i ako se dijete u tom napadu ozlijedi, može biti optužena da je pridonijela njegovom ozljeđivanju. Mia Melcher pažljivo ju je smjestila negdje između latentne histerije, neprestane zabrinutosti i neurotične rastrojenosti.
Zanimljiv je slučaj nastavnice likovnoga, koju glumi Hrvojka Begović, od koje je zatraženo da se učenicima ispriča što ih je, za kaznu što je čitav razred markirao njezin sat, nenajavljeno ispitala i podijelila jedinice. Svaki profesor ima neki svoj vrlo realan problem i svatko ima drugačiji modus nošenja s njime i s okolnostima, a svi zajedno dijele isti osjećaj ljepljive zarobljenosti malih mušica u nepreglednoj paukovoj mreži obrazovnog sustava.
Maro Martinović u ulozi profesora matematike 'staroga kova' vjerojatno je najamblematskiji lik tog začaranog kruga: egzaktnost njegova predmeta daje mu odmak koji mu omogućuje stameni stav nepopuštanja pod pritiscima, što mu je zauzvrat priskrbilo epitet najgorega profesora kojega se djeca boje, dok on naprosto radi svoje i – ne mari. U njemu je lako prepoznati sve ono što najviše ne volimo – nepopustljiva nastavnika kojega nije briga, no zapravo, da su svi nastavnici nepopustljivi kao on, imali bismo meritornu školu u kojoj bi učenici poštivali nastavnike i pritom od njih dobivali znanja koja im škola treba i može dati.
Martinović profesora ne igra hladno – dapače, tu niti jedan lik nije plošan; i nastavnici i učenici prikazani su slojevito, humano, ljudski, a problematika školstva nastoji se sagledati nepristrano, iz različitih aspekata. Ništa nije crno-bijelo, i tako trebamo pristupiti i pitanju uvođenja reda u obrazovanje, poručuje ova predstava, koja unatoč svemu ima optimističan završetak, uz poruku: dopustimo li nastavnicima da se izbore za svoju "slobodu utjecaja" u otvorenom dijalogu s đacima, ima nade za nas.
Precizno i pametno zasijecajući tkivo škole, predstava "Mi i Oni" iskren je i pošten 'hommage' svim hrvatskim nastavnicima, predstava koja se studiozno i sveobuhvatno bavi jednom važnom problematikom, i koja je, postavljajući mlade glumce uz bok ZKM-ovim glumačkim doajenima dobila dodatan kolorit i kvalitetu, u komadu koji bi svakako trebali pogledati svi hrvatski učitelji, đaci i njihovi roditelji.