Iako utvaramo kako o velikom pjesniku, eruditu, boemu Tinu Ujeviću znamo sve, on nas nekom čarolijom iznenađuje i dan-danas. Dokaz tome je izložba neobjavljenih djela Tina Ujevića postavljena u njegovoj rodnoj kuli u Vrgorcu, nazvana "Kolijevka čarolije".
Dvjestotinjak rukopisa neprocjenjive vrijednosti, među kojima su pjesme, pripovijetke, nedovršeni roman, kritike, bilješke za pjesme, pripovijetke i kritike, dio je zbirke Antimuzeja, ostavštine kolekcionara i umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta.
Rukopisi su stari više od 80 godina, a za njihov pronalazak vezana je zanimljiva priča. Tin Ujević ih je dao zajedno s ostalim svojim osobnim stvarima u zalog za dug za stanarinu vlasnici podstanarske sobe u kojoj je 30-ih godina prošlog stoljeća stanovao u Sarajevu. Godinama su stajali zaboravljeni, na tavanu, što je na njima ostavilo traga, ali su preživjeli i Drugi svjetski rat i loše uvjete. Pasionirani kolekcionar i svestrani umjetnik Vladimir Dodig Trokut 80-ih godina prošlog stoljeća ih je, nakon njezine smrti, otkupio od nasljednika Ujevićeve stanodavke. Svjetlo dana ugledali su nakon što ih je, sortirajući Trokutovu nevjerojatno bogatu i raznovrsnu zbirku koja je ostala iza njega, otkrio njegov prijatelj, Domagoj Margetić, direktor i utemeljitelj Antimuzeja s Dodigovom ostavštinom. Autentičnost su potvrdili u sarajevskom muzeju koji također čuva Tinove rukopise.
Tako je zbirka neobjavljenih Tinovih rukopisa prvi put izložena 2022. godine u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu, potom krajem prošle godine u Zagrebu te, konačno, u Vrgorcu u sklopu manifestacije "S Tinom u Vrgorcu".
– Simbolično, Tin se vratio kući! Grad Vrgorac, Centar za kulturu i baštinu Vrgorac i Antimuzej na taj su način ispunili jednu od najvećih i posljednjih Tinovih želja. Nije tajna da je Tin želio potkraj života, od konca 40-ih godina vratiti se u Vrgorac. Želio ga je ponovno vidjeti, na žalost, razbolio se i ta se želja za njegova života, tako kako je on priželjkivao, nije ostvarila. Ali, toliko godina nakon, vraćamo Tina kući, u Vrgorac, kamo je toliko želio doći. Što je još važnije, vraćamo ga poezijom, njegovim najintimnijim bilješkama – rekao je Domagoj Margetić koji nas je proveo izložbom i predstavio izloške.
– Znamo da je Tin dio ovih pjesama želio objaviti. Tome je dokaz i ova bilješka u kojoj piše tiskari u Mariboru i pita za cijenu tiskanja 500 primjeraka njegove zbirke novih pjesama, kako je sam napisao. "A. Ujevića", a rijetko se koristio punim imenom, Augustin Ujević. Očito je doznao kako je preskupo i ta zbirka nikad nije objavljena, iako ovdje imamo i popis 17 pjesama koje je želio objaviti. Ovdje ima predivnih, intimnih pjesama, razmatranja o ljubavi, o samoći, o životu, onako kako je to Tin radio. Mi nemamo, uvjeren sam, u književnosti većeg od Tina. On je svjetski. Kada smo izlagali u Sarajevu, Sarajlije su nas uvjeravali kako je Tin njihov, vadili su naslovnice iz novina 30-ih godina 20. stoljeća gdje senzacionalistički pišu: "Šeta Tin s fesom na glavi po Baš-čaršiji". Jedan sarajevski odvjetnik tužio je Tina sudu u Sarajevu jer kvari sarajevsku omladinu svojim ponašanjem i stilom. Mladi su se okupljali oko Tina. Imao je dvije-tri lokacije, često je s prijateljima sjedio u Sarajevskoj pivari, tamo je danas spomen-ploča. Oko njega su se okupljali mladi budući pisci, oni koji su htjeli biti pisci ili običan svijet. Poznato je da je drugovao s trgovcima i obrtnicama. Kada dođete u Beograd, i oni će vas uvjeravati da je Tin beogradski pisac. Međutim, jedino nesporno kod Tina je da je rođen u Vrgorcu i da pripada Vrgorcu, što nitko nikad neće moći osporiti. Tako je ovaj Tinov dolazak u Vrgorac i više nego simboličan – kaže Margetić.
Od izloženih neobjavljenih Tinovih pjesama, najviše ga se dojmio "Noel".
– Čini mi se da je to nosiva pjesma ovih njegovih rukopisa, njegove ostavštine. On je vazda tražio neko svoje mjesto, neko i polazište i odredište – govori Margetić.
Pjesma završava stihovima:
"One noći pred mojim se očima
moja duša najednom otvorila
i ja vidjeh kao na dnu ponora
jednu malu rascvjetanu grančicu.
Kao u snu kliknuo sam: Ararat!"
– Čini mi se da je taj Tinov sanjani i opjevani Ararat bio taj njegov duhovni povratak u Vrgorac koji smo sada ostvarili – poručio je Margetić koji ukazuje i na "Karnevalsku pjesmu".
– "Karnevalska pjesma" Tinov je poetski hommage jednom performansu koji je imao u Beogradu kada je ismijavao kraljevsku dinastiju Karađorđevića i Nikolu Pašića, tadašnjeg predsjednika kraljevske vlade. Tada je cijela birtija na Skadarliji nosila Tina na rukama, a napravili su od kartona krunu pa je Tin bio novookrunjeni kralj Kraljevine. Nakon tog performansa 1925. godine, Žandarmerija ga je protjerala iz Beograda. Po tadašnjem zakonu, protjerivanje je bilo u mjesto rođenja pa je Tin protjeran u Vrgorac. Tada je posljednji put boravio u Vrgorcu, a ta je "Karnevalska pjesma" sada ovdje izložena – kaže Margetić.
Zanimljiva je i pjesma Aliagić. Govori o Aliagiću, revolucionaru koji je izvršio atentat na kraljevskog ministra unutarnjih poslova u Delnicama.
– Tinu su nakon Drugog svjetskog rata zločesto svašta spočitavali, čak i Krleža, a ova zbirka otkriva jednog drukčijeg Tina, intimnijeg, tu se vidi njegov kozmopolitski, svjetski duh poezije koja može parirati Lorci – smatra Margetić.
Izložena je i priprema pripovijetke o jednoj djevojci iz Sarajeva i njezinoj obitelji, ona je željela postati spisateljica. Pripovijetka se zove "Ujak", u njoj su prekrasni Tinovi opisi Sarajeva, tadašnje Baščaršije i načina života. Ni ona nikada nije objavljena.
Tin je pjesme kao i bilješke, pisao na velikom arku papira ispisanom sa svih strana.
– Znamo iz priča da je Tin sjedio u Sarajevskoj pivari s tom "plahtom" od papira na stolu ispred sebe i tko bi došao nešto bi mu nacrtao, potpisao se ili na neki drugi način zabilježio da je bio tu. Na tim papirima su i "fleke" od vina, zaista autentično – pokazuje Margetić požutjele listove papira. Tin je pisao i kritike za određene časopise pa među građom ima i kritika, kao i nacrta kritika.
– Volio je književnika Donadinija, volio je Lacka, odnosno Vladimira Vidrića, to se vidi, u ovim bilješkama o njima dvojici piše izuzetno pozitivno. Ali imamo i kritiku u kojoj piše o tada upravo izašloj zbirci pjesama Gustava Krkleca o kojemu piše vrlo kritično, samo što ne kaže: "Krklec i nije pjesnik", ali kaže da to nije i neka poezija. Upravo taj način na koji Tin piše o Krklecu podsjetio me na način na koji je Krleža znao govoriti o Tinu: "To nisu ni pjesmuljci"... Očito je u to vrijeme između velikih pisaca bilo i osjećaja konkurencije, ali kada Tin piše pozitivnu kritiku, to su hvalospjevi, čini mi se da Donadinija i Vidrića pomalo i nekritički hvali – kaže Margetić.
Ima i zanimljivih privatnih bilježaka. Na nekima od njih Tin piše: "Nabaviti 20 dugmadi, 2 konca". Iako ga bije glas kao boema koji nije mario za higijenu na nekoliko njegovih bilješki Tin zapisuje "odnijeti 3 ovratnika na pranje, odnijeti košulju na pranje..." Na listu iz bloka Sarajevske pivare Tin piše na jednoj strani naslov i stihove jedne pjesme, a na drugoj strani piše kome je ostao dužan: za vino, za papir i sl.
– Papir je tada bio skup, zato je i pisao na ovakvim formatima, pisao je na onom papiru koji je mogao nabaviti – napominje Margetić. Rukopisi otkrivaju i u kakvom je stanju bio Tin u trenutku kada je pisao.
– Kada je umoran, rukopis mu je razvučeniji, kada je odmoran i poletan, tada je uredan, a kada je rukopis pripremao za tiskanje, tada je bio izuzetno uredan – govori Margetić. Tin u zalog "gazdarici" nije ostavio samo rukopise već i brojne osobne stvari pa je među izlošcima i njegovo nalivpero. Margetić tvrdi kako je za cijelu Ujevićevu ostavštinu Trokut prije 40 godina platio 10.000 tadašnjih maraka.
– I Trokut je cijeli život živio poput Tina, kao boem, bez stana i velike osobne imovine, ali u vrijednosti Antimuzeja ima iznimno veliku imovinu. Trokut nikad ništa nije htio prodati, a da je dio prodao, živio bi kao car. Samo ovu Tinovu zbirku Ministarstvo kulture procijenilo je neprocjenjivim blagom. On je želio to sačuvati i nama je jako drago što imamo priliku izložiti ga – kaže Margetić.
Razmišljaju i o tiskanju neobjavljenih Tinovih rukopisa.
– Ova građa zaslužuje jedno vrijedno bibliografsko izdanje. Ovo je doista nacionalno dobro i željeli bismo tiskati preslike pjesama i prijepise s druge strane. Cijela zbirka Tina Ujevića u Antimuzeju digitalizirana je kao građa još prije godinu i pol, koriste je često studenti, ali bilo bi jako lijepo tiskati knjigu – rekao je Margetić.
Vrgorčanima je vrlo drago što ne moraju čekati tisak, već su Tina ugostili u njegovoj vlastitoj rodnoj kući.
– Još prošlog ljeta počeli smo sanjati kako bi bilo super izložiti neobjavljene rukopise Tina Ujevića i taj san smo dosanjali zahvaljujući Antimuzeju – rekla je Žana Pervan-Odak, ravnateljica Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca.
– Drago mi je smo u Tinovu rodnom Vrgorcu, u jedinstvenom ozračju njegove rodne kuće dobili priliku diviti se njegovim neobjavljenim rukopisima. Mislim da je ovo najveći događaj koji se dogodio u rodnoj kući Tina Ujevića nakon njegova rođenja – oduševljen je bio Mile Herceg, gradonačelnik Vrgorca. Otkrio nam je kako Grad Vrgorac nakon ove izložbe, planira zatvoriti rodnu kulu Tina Ujevića i kreće u njezinu obnovu.
Karnevalska pesma
Posvećena gospodinu bogu Baku koji se maskirao kao Karneval
Dame su noćas pune dragulja,
Gospoda su puna laske,
Šampanjac duše veseli i ljulja
pijane maske.
Veselo teku, veselo teku
Potoci zlatnoga vina
I pevaju ludu pesmu neku
Uz divlji smeh i čaša zveku
Burnu i tihu, zvonku i meku
Sto zvonkih violina.
I ja ću danas biti kap
Ludoga vina
Popiću i svetlih veselja slap,
Danas na blagdan sviju satira
Kad sto violina olujno svira,
Kada je srce ubilo um
I ja ću u pakleni šum!
Moja će pijana ruka
Bacati blistave šampanjske čaše od skupoga stakla,
I ja se neću stidit i žacat
Sanjati sanje pakla.
Moje će usne levati strast
Na mirisna bela ramena
Moja će radost sijat i rast
U ludom pijanstvu trena
Krasan je i buran i pijan i znamen
Goriću svu noć ko žrtveni plamen
Veneri beloj na čast
Danas na prestolju noći
Živila njena vlast!
Noem
Ja sam puno golubova pustio,
ne bi li se vratili sa grančicom.
Sve su tice doletjele umorne
s praznim kljunom i krvavim krilima.
Ali jedne tihe tihe ponoći,
Kada bijah posve sam na palubi
nisam gledo na more (ko obično)
da ugledam obećano ostrvo.
One noći pred mojim se očima
moja duša najednom otvorila
i ja vidjeh kao na dnu ponora
jednu malu rascvjetanu grančicu.
Kao u snu kliknuo sam: Ararat!
NEMA IME
Nad gradom su mrtve tišine
To šutnje naše ljubavi ispuniše noćne tmine
Ti snivaš u raki mojih čežnja
U dimu izgorenih svijeća
I tvoje nago tijelo leži na mojim rukama
Kao na mrtvačkim nosiljkama.
Volio je cvijeće.
Sa tankim sunčevim zrakama koje su dugačke kao oštre igle,
ubijao je cvjetove.
Na tim mjestima
naselile su se crvene maline i plakale su krvave ruke.
A plavi prozirni zvončići
pjevali su posmrtnu pjesmu.
I bilo mu je žao u svom srcu od patuljka.
Profili
Ova dobra linija ruke
pod naborima svilenog pokrivača
podseća na daleke pregibe ruku
kod mrtvaca,
koje sam pogodio po zadnji put.
Sestro!
Ti nećeš ozdraviti više nikad.
Pružam ti nevinost narančinog cveta.
On je beo i tužan kao i spomen
na devičanstvo,
koje se neće njim ovenčati.
Ne plači!
Skrivaj suze!
Biće lepši i raskošniji izraz bola
na tvojem licu svetice,
kad umreš.
Ja ću mu se pokloniti.
I niko neće znati, da je pridušena bol
stvorila poslednju i najlepšu
oreolu lepote.
Niko neće znati, ali osećaće prisustvo
velike zagonetke i snage
u dodiru dvaju veličina,
bola i smrti.
Irena
Slušaj možda si ti ipak samo moj san. Produkt mojih moždana, dete moje fantazije.
Irena se smijala.
Ti uistinu ne vjeruješ u moju egzistenciju?
Ne.
Pa ti me tako jasno vidiš. Ti si slikar. Ti bi me šta više mogao portretirati – Zašto ne?
Vidiš portretiraj me. Ja ću ti drage volje stajati kao model.
Zapali lampu, no šta se bojiš?
O ti čovječe mozga. Vidim u tvojim očima: ti tražiš dokaz za moju egzistenciju. Ti hoćeš da u rukama, po danu, držiš taj dokaz, da ga možeš gledati na suncu, da ga možeš pipati prstima. Ali slušaj, ja sam ipak žena, a svaka žena hoće da bude ovijena u velo interesantnosti.
Ti valjda shvataš, da bi ja postala mnogo manje interesantna, da sam ti jasna.
Tri su stvari koje plameno mrzim. To su strojevi, brojevi i bojevi.
BILJEŠKA
(Jedna od bilješki Tina Ujevića iz 1930-ih godina)
Ekstaza
Padnem na pesak žedan
sena i veselosti meseca
posle sunca.
Hladan je!
Šumi od nekih sitnih i lakih životinja.
Bruji od podzemnih koraka valova
i miriše od trave.
Ja mirišem od mora, noći i ponoćnih snova.
Čekam kada će me jedan val
odneti
u svom krilu
bez kraja ću daljinu
za uvek.
NEMA IME
I moja je duša voz, koji ide u noć
I baca u tihu tamu mlaz crvenih iskara
Njoj je crne tračnice gradila sudbina
I po njima mora vući niz čeških vagona.
Zavjesa deblja
Može li se naše stoljeće pohvaliti, da je otkrilo istinu. Naše stoljeće nema jedinstvenosti, nema ravnoteže. Naše stoljeće je pijanac koji se ljulja lijevo i desno. Dok jedni duhovi tonu u misticizam i teozofiju, dotle drugi prisižu, da je materija alfa i omega i grade aeroplane bez motora. Možda – ko zna – ona crna tajanstvena zavjesa, kojom je skrivena istina od naših očiju, biva uvijek deblja. Zavjesa deblja, deblja, ne postaje ništa providnija, duh možda trči od istine, a misli, da se buši u nju. Iz stoljeća – u stoljeće deblja.
Europa
Europa se prestrašila sama sebe, Europa bježi u Indiju. Europa je izgubila dušu i traži je u Indiji. Njena religija je mrtva. Kandilo, iz kojega se ishlapilo ulje. Ali teško se je približiti Indiji, možda je ona kao onaj veliki njen cvet – Viktoria regija – koji privlači, ali koji i ubija.
Europa je od visine Eifelovog tornja dobila vrtoglavicu. Možda je zbilja težište globusa u Indiji.