U trenutku kada je objavljeno da Satiričko kazalište Kerempuh na scenu postavlja “Gruntovčane”, svi su o tome imali svoje mišljenje. A mišljenja su bila doslovno na suprotnim polovima, od onih koji su predstavu jedva dočekali do onih koji tvrde da se – u svetinje ne dira.
Osobno sam duboko uvjerena da je glavni posao umjetnosti dirati u sve, posebno u svetinje, a sada kada smo konačno vidjeli legendarne junake ubačene ravno u 21. stoljeće i EU, jasno je da se Kerempuhu posao isplatio.
Dudek je Dudek kao i 1975.
Pred publiku su izašli glumci koji stoje rame uz rame s velikanima koji su TV seriji “Gruntovčani” Mladena Kerstnera i Kreše Golika donijeli Večernjakovu ružu 20. stoljeća jer upravo su “Gruntovčane” čitatelji Večernjeg lista u vrlo jakoj konkurenciji izabrali za najbolju TV seriju snimljenu u prošlom stoljeću.
A ekipa Kerempuha sa scene je ispraćena velikim pljeskom, suzama i smijehom. Ovi su “Gruntovčani” ponajprije djelo Borisa Svrtana. Na temelju Kerstnerove komedije “Weekend vu Gruntovcu” stvorio je priču koja govori o našim vremenima, besprizornim lokalnim moćnicima koji mešetare na štetu sirotinje, o ministrima i tajnicama u ministarstvima koji novac trpaju u vlastite džepove, a EU je ovdje samo zato što se tu “dobri novci daju zvleči”. Još i bolji ako se zanemare svi moralni postulati.
Naoko se ništa nije promijenilo od te socijalističke ‘75.: Dudek je i dalje Dudek, naivčina i bedak. I ostat će to zauvijek, dok istinski dobri ljudi budu najveća manjina našeg društva. To i jest bio Svrtanov cilj, baciti nam u lice neugodnu istinu: svi smo mi Dudeki jer šutimo na sve to što se oko nas događa.
Uspjelo mu je to pričom, vjerno prenesenim i ocrtanim karakterima, koje svi dobro pamtimo, ali i nevjerojatnim radom na jeziku. Lektorica i jezična savjetnica u predstavi je Ines Carović, a zaista je pravo veselje za uši čuti i taj, u posljednje vrijeme toliko zanemareni kaj na kazališnoj sceni.
No Svrtan je uz Rajka Minkovića i redatelj ove predstave. I tu počinju problemi.
Naime, sve skupa (sa stankom) traje puna tri sata i definitivno je ne samo predugo nego i krivo potrošeno kazališno vrijeme. Naime, uz likove su na sceni i četiri kršna momka (odjevena kao dio folklorne skupine) koji po sceni raznose namještaj. To ne samo da na mnogo načina remeti ritam radnje nego odaje podcjenjivački stav prema publici jer posve je jasno koji se dio priče odvija kod Dudeka i Regice doma, a koji u mjesnoj birtiji.
Nemoguće je ne uspoređivati
Ne pomaže čak ni to što u tim scenskim intermezzima, kojih je uistinu previše, odzvanja originalna glazba iz TV serije. Tamo je stihove za špicu napisao Dubravko Ivančan, uglazbio ih je Živan Cvitković, a otpjevale su ih Ladarice, dok je ovdje ta glazbena matrica, bez pjevanja, provučena kroz “filtar” odličnih Cinkuša.
Unatoč tim nedostacima, bit će ovo Kerempuhova predstava za koju će se uporno tražiti karta više jer, ma koliko puta od premijerne 1975. godine HTV reprizirao TV seriju, ona je i dalje rado i često gledana.
Zaista ima nešto magično u ekipi iz Gruntovca, tu je magiju uhvatio tek redatelj Krešo Golik, a ta kerstnerovsko-golikovska magija sada živi i u kazalištu. Jednostavno se ne može ne navijati za te likove, ne suosjećati, ne bjesniti nad nepravdama...
Svi su glumci imali najteže moguće zadatke, ići ukorak s likovima koje svi poznaju i vole, a pri tome stvoriti nešto novo i svoje. Kao cjelina su odlični, kao pojedinci dojmljivi, ponajprije Hrvoje Kečkeš kao Presvetli i Svrtan kao Cinober.
Najteži su posao imali Matija Šakoronja kao Dudek i Mirela Videk Hranjec kao Regica. Oni su se borili s ulogama koje su zauvijek upisane u anale hrvatskog glumišta, baš kao što su se Martin Sagner i Smiljka Bencet zbog načina na koji su utjelovili bračni par Katalenić upisali u glumačke legende.
Mladim je glumcima uspjelo stvoriti drukčije likove, no i tu je trebalo i pri adaptaciji teksta i u redateljskim zahvatima jače zaigrati upravo na kartu njihove mladosti jer oni su Dudek i Regica koje život još nije do kraja pregazio, koji se još nadaju i djetetu i boljem životu. No treba i Matiji i Mireli pošteno priznati da je nemoguće pobjeći od usporedbi koje jednostavno nisu poštene.
Od ostalih uloga izdvojiti treba Ines Bojanić kao Babicu i Ornelu Višticu kao bespoštednu Marinelu Puvalo, Hercegovku iz ministarstva, a i ministricu na kraju priče.
Naravno, na samom kraju, kada je i originalna Regica – Smiljka Bencet – izašla na scenu, cijeli je Kerempuh bio na nogama. Stojeće ovacije najmanje su što smo mogli pokloniti divi.