Roman je onaj tekst koji njegov tvorac proglasi romanom. Hoće li ovaj tekst postati romanom ponajviše ovisi o tome nakon koliko ću stranica ja pomisliti da je sve rečeno. Pomislim li to do desete stranice, ovo će biti kratka priča. Pomislim li to nakon desete, a prije stote, bit će to pripovijest. Premašim li stotu stranicu, tekst ću proglasiti romanom. Budem li prešao osamstotu stranicu, ova pisanija bit će jedan od desetak romana koje njihovi autori nazivaju "najdužim hrvatskim romanom". Iako nikada u životu nisam imao ambiciju upustiti se u takvu utrku, ne mogu isključiti ni tu mogućnost.
Postoje ljudi koji su se zaputili u Pariz, ali su zastali u Beču, upoznali ženu svoga života, izmijenili početni plan, pa umjesto da nauče francuski i žive u potkrovlju na Montmartreu, a ljeta provode na Azurnoj obali, oni nauče njemački, zavole bečku šniclu i Mozart kugle, a nedjeljom sa ženom i djecom šeću Schönbrunnom.
Sudbina je tako htjela da sam ja za čak sedam djevojaka pomislio da su "žena moga života", a ni jedna od njih nije pomislila da sam ja "muškarac njezina života" tako da danas živim posve sam u maloj garsonijeri, baš kao i na početku studija kada sam se preselio u Zagreb iz Vinkovaca.
Vjerujem da već polako shvaćate kako ću u ovome romanu ja biti glavni junak. Kao čitatelj nikada nisam volio romane u kojima je autor ujedno i glavni junak. Zato ovaj roman mora biti puno bolji od sličnih.
Moj otac volio je romane u kojima se ništa ne događa. "Dok čitam romane bez radnje, mogu se zaustaviti u bilo kojem trenutku, na bilo kojoj stranici, bez žaljenja", govorio je. Čitao je isključivo nedjeljom, smatrajući da toga dana ne treba baš ništa raditi, odnosno da se toga dana treba poštivati Božja zapovijed koja čovjeku nalaže da šest dana u tjednu provede u znoju lica svoga, a sedmoga da digne sve četiri noge u zrak i samo se odmara. Dok sam bio dijete mislio sam da otac duboko u sebi vjeruje kako će svi koji rade nedjeljom na neki način biti prokleti i kažnjeni. Danas sam skloniji misliti da se on tim stavom branio od majčine želje da se baš nedjeljom rade velika pospremanja stana.
Moja majka tvrdila je da sam trebao otvoriti po bocu pjenušca kada su me ostavile prve tri djevojke, a isto tako i kada su me ostavile zadnje tri djevojke.
Za četvrtu je govorila: "Ona je bila prava, glup si i lud što to nisi prepoznao." A ja sam najviše patio za prvom. Za ostale sam već stekao imunitet.
Nije ugodno kada ti djevojka da nogu, ali ako si to već jednom doživio, svaki idući put na sebe gledaš s dijalektičkom distancom. Slično je to kao i s gripom: neugodna je, ali znaš da će proći i da neće vječno trajati.
Da se moja prva djevojka udala za mene, uvjeren sam da bih danas bio sretan i ispunjen čovjek. Ne bih ispisivao rečenice o sebi kojima se opisuje moj isprazni život.
Sve do moga četrdeset i petog rođendana, koji je bio prije tri mjeseca, osjećao sam da pred sobom imam život. Govorio bih s uvjerenjem: "Ono najbolje tek dolazi."
Moj jedini prijatelj Zoran na to bi odgovorio s gorčinom u glasu: "Sva moguća sranja su već iza mene", pa bi pridodao: "Volio bih da mi budućnost bude dosadna, da me sudbina poštedi dramatičnih epizoda."
Poznajemo se još iz osnovne škole, kada je on od mene prepisivao matematiku, a ja od njega sve druge predmete.
Zorana je unesrećila "žena njegova života" time što se udala za njega.
Na njihovoj svadbi jasno sam mogao vidjeti kako se u njegovim očima zrcali sjaj svojstven ljudima koji se raduju životu.
Dvije godine potom taj sjaj je zgasnuo.
Prve dvije godine studija bio sam među najboljim studentima u generaciji. Jedan od profesora dao mi je naslutiti da bi me rado uzeo za asistenta nakon što završim studij. Nažalost, tijekom ljetnog dopusta taj profesor iznenada je preminuo. Vozilo hitne pomoći prekasno je stiglo. U pitanju je bio snažan infarkt. Na njegovo mjesto došao je čovjek koji me nije volio. Na trećoj godini triput me zaredom srušio na ispitu iako sam se bio dobro pripremio.
Zbog njega sam odustao od studiranja, zbog njega nikada nisam diplomirao elektrotehniku koju sam istinski volio. On je krivac što na popisima stanovništva pod stručna sprema upisujem "srednja stručna sprema".
U proteklih dvadesetak godina promijenio sam devet radnih mjesta. Gdje god se zaposlim, prvih nekoliko mjeseci mi je dobro. Šef je zadovoljan mnome, a ja šefom. Potom postupno nastupi razdoblje moga nezadovoljstva koje ima svojstvo neidentificirane zarazne bolesti što prijeđe s mene na moje nadređene. Dođe do prvog sitnog incidenta u našoj komunikaciji pa nakon nekog vremena do drugog malo većeg, a u pravilu sve završi trećim velikim incidentom i velikom svađom, nakon koje je nemoguće nastaviti daljnju suradnju bez nelagode. Nakon toga znam da mi ne preostaje ništa drugo nego potražiti novo radno mjesto.
Najuzbudljiviji trenuci moga života vezani su za bolnicu. Operirao sam bruh, krajnike i žuč. Budući da te operacije u svijesti prosječna čovjeka nemaju veliku težinu, ako bih ih išao opisivati, čitatelj bi mi mogao zamjeriti da se bavim banalnostima pa sam prinuđen i to preskočiti.
Najdramatičniji trenutak u mome životu bio je automobilski sudar u predgrađu Vinkovaca, kada mi je bilo jedanaest godina.
Moj otac vozio je prastari Renault 4. Na semaforu je naglo zakočio. Sleđa nas je udario crni Golf. Majci i ocu nije bilo ništa. U početku se činilo da sam i ja dobro prošao, ali me drugoga dana nakon nezgode počela boljeti glava i iritirati Sunčeva svjetlost.
Tek četvrtog dana odveli su me u bolnicu na pregled. Pokazalo se da sam imao potres mozga. Cijele te godine osjećao sam se loše, glavobolje su mi znale danima trajati, a povremeno su ih pratile i lagane vrtoglavice.
Oca je pekla savjest što je skrivio saobraćajku u kojoj njemu nije bilo baš ništa. Bilo bi mu, bez sumnje, lakše da je zadobio prijelom ruke ili bar malu ogrebotinu. Od tada je on prema meni postao trajno popustljiv.
Još u srednjoj školi napisao sam desetak kratkih priča, ali nisam se usudio objaviti nijednu u strahu da bi me prijatelji mogli ismijati.
Posljednjih sam godina započeo i s ispisivanjem čak šest romana. Nažalost, nijedan nisam dovršio. Vjerojatno početne fabule nisu imale romaneskni potencijal.
Tješio sam se time da veliki književnici Borges, Čehov i Carver nikada nisu napisali roman. Ali ja, unatoč tome, ne odustajem od namjere napisati roman. Ovo što čitate dokaz je mojoj tvrdnji.
Do sada sam napisao stotinu dvadeset i šest kratkih priča. Ima toga za četiri-pet knjiga solidna obima.
Možda bi i moja ljetovanja na Hvaru i Cresu zaslužila zauzeti svoje mjesto u mome romanu o meni? Umišljam da sam ondje doživio ponešto vrijedno opisivanja.
Teškoća je samo u tome što su sva ta ljetovanja bila jedna drugima slična pa mi se sve to u sjećanju pomiješalo. A teško je opisivati ono što nije posve jasno.
Moj hobi je planinarenje. Uživam u svakoj vrsti boravka u prirodi koje zadobiva karakteristike svojevrsne meditacije. Ali ni u tome nema ničega spektakularnoga što bi pružilo zahvalan materijal za ovaj moj roman. Većina je ljudi iz mog planinarskog društva, priznajem, dosadna poput mene. To su uglavnom pripadnici niže srednje klase. U njihovim biografijama gotovo ništa osim rođenja i smrti ne zavređuje pozornost jednoga romanopisca.
Po mome skromnom mišljenju, roman je ona književna tvorevina koja donosi uvid u jedan cjelovit život. A ja osjećam da sam već do sada napisao baš sve što sam o sebi imao napisati. Iako nisam prešao desetu stranicu, odbijam ovaj tekst proglasiti kratkom pričom. U njemu je opisan moj cjelokupan život. Dakle: ovo je najkraći hrvatski roman svih vremena. Kad mi već nije uspjelo napisati jedan od desetak najdužih hrvatskih romana, neka uđem u povijest hrvatske književnosti kao autor najkraćeg hrvatskog romana. Priznajem da ni ja ni spomenuti likovi iz moga života ne zaslužujemo detaljniji opis.
Nema potrebe više rastezati ovu pisaniju.
Pa i ako niste ostali oduševljeni pročitanim, mogu biti siguran da vas nisam previše zagnjavio.