Nakon trideset i pet godina zbornica, razreda, roditelja, inspekcija, reformi i programa odlučila se za prijevremenu mirovinu. Znala je da će biti penalizirana, kako se ufino prevodi izraz za kažnjavanje takvih odluka, ali je i to progutala ne dopuštajući da je obuzmu gnjev i samosažaljenje. Podrška najbližih bila joj je najvažnija. A kako je ubrzo postala baka, život joj je odjednom poprimio novu boju i smisao. Na prošlost je gotovo i zaboravila i jedino što ju je s minulim godinama još povezivalo bila je ljubav za kazalište. Povremeni susreti s bivšim učenicima na ponekoj predstavi kao da su joj bili nagrada za sav trud i vrijeme kad ih je vodila u kazalište, uglavnom one malobrojne koji su bili spremni drukčije provesti večer od većine svojih vršnjaka. Osim kazališta i ponekog babinjaka preko vikenda, rado je odlazila i na koncerte pa je svoj umirovljenički život mogla svakako nazvati, samo ne mirovanjem. Sve dok se nije pojavila vražja korona i preko noći, kao nožem, presjekla dotadašnji normalni život. Dok su se svi u strahu pitali dokle će sve to potrajati i činilo da ne bi smjelo predugo, udari prvi potres u proljeće, pa drugi iza Božića, a da može biti i gore, već sljedeće godine pokaza ruski napad na Ukrajinu – " još nam samo fali meteor", zloslutno dobaci susjed glumac s drugoga kata dok su se užurbano mimoilazili u napuklom stubištu zajedničke im zgrade u centru grada.
Teško je reći što ju je više uznemiravalo – pogled na rascvale pukotine po kućnim fasadama ili pogled na maskirana lica susjeda i prolaznika. Razaznavala ih je po očima ili po glasu, a i to sve slabije. S vremenom svi su se počeli pretvarati u bešumne sjenke koje su u pravilu zastajkivale na preporučenoj distanci od jednoga do dva metra. Malo tko se zalijetao. Čak su i djeca izgubila spontanost; željna igre i zagrljaja, zastala bi na pola puta kao da su se iznenada predomislila ili ih je neka nevidljiva ruka nasilu zaustavila. Sva sreća da se sve više toga moglo obaviti mobitelom pa su se danomice pojavljivale nove aplikacije – od one koja broji dnevno zaražene i od korone umrle do onih kojima naručiš da ti dostave ručak, nove cipele ili trosjed. S njima su se pojavili i neki novi ljudi, mahom mladi Azijati i Afrikanci, koji biciklima krstare gradom tegleći na leđima velike kockaste naprtnjače s hranom iz restorana do nepoznatih adresa vođeni navigacijom sa zaslona svojih mobitela. Najteže je pala odluka da se ne izlazi, nema druženja – ni javno ni privatno. Svatko svakome postao je virus. Život je prešao na daljinu.
Umirovljena gimnazijska profesorica živjela je svoj novi normalni život ni po čemu se ne razlikujući od drugih. Stvorila je nove navike i strpljivo čekala dan kada će se život početi vraćati u staru kolotečinu, iako je dobro znala da to staro nikad neće biti isto. Neće nikada zaboraviti kada su mjere počele popuštati i ljudi se iznova okupljati po kavanama i na drugim javnim prostorima uključujući i kazališta.
Odlučila je krenuti na prvu oglašenu predstavu, istina, za publiku još s obveznom maskom na licu, ali bolje i to nego ostati doma. "Napokon!", uzdisala je i ponavljala u pola glasa tumarajući po stanu čiji su stropovi i dalje bili prošarani tankim žilicama, kao kavernama. Na njih se već bila navikla, možda i zato što ih nikada nije gledala dugo, jer da je gledala, vidjela bi da su kaverne svakim danom sve šire, pogotovu one po kutovima gdje skreću te padaju prema podu, neke s podmuklom namjerom da pođu po zidu, ispod slika. Za razliku od zidnih pukotina, na plastičnu plavu torbu s dokumentima, lijekovima, baterijom, vodom i drugim potrepštinama, koja je stajala na hodniku iza ulaznih vrata svakog časa spremna za bijeg, nikako da se navikne. Možda i zato što ju je silno podsjećala na torbe izbjeglih Vukovaraca devedeset i prve pa je tu svoju plavu torbu tako i nazvala – Vukovarka. Ta ju je sličnost uznemiravala više od iščekivanja da se kuća iznova zaljulja pa se tko zna koji put zarekla da će je prvom zgodom zamijeniti, ali nikako da stigne. "Nakon predstave, sigurno!" obeća samoj sebi s vidnim olakšanjem koje je dolazilo iz sve dubljeg uvjerenja da će je sutrašnja dugo očekivana kazališna predstava napokon vratiti u normalni život.
Blagajna se otvara u deset. Već u deset i deset umirovljena je profesorica bila ispred dobro joj poznatog starog kazališta, koje je od milja zvala svojim. Iako je blagajna otvorena i navečer, dva sata prije predstava, dopodnevni red vukao se nekoliko desetaka metara ispred kazališta. "Ima nas", prođe joj kroz glavu i nasmije se. Baš dok je dovršavala drugu cigaretu, primakne se ulaznim vratima i zagleda u zid – nigdje pukotine. Zar je moguće? Uđe i nastavi razgledati unutrašnje zidove i strop. Nigdje pukotine! Istina, na nekoliko mjesta učini joj se da široki prozirni selotejp pridržava ljuskice zidne boje, čak i komadiće žbuke. Po očima je neke ljude prepoznala, neki i nju, čak su si kimnuli ili nespretno mahnuli. Iako jedni drugima nisu prilazili, bio je to dobar osjećaj. Na metar ili dva već je mogla vidjeti staklo blagajne i iza njega poznato lice debeljuškastog blagajnika. Zapravo, dio lica. Kad stupi pred okno, okrugloj rupi obrati se gotovo nježnim iako malo napuklim glasom i zamoli jednu kartu za večerašnju predstavu. "Za umirovljenike", dodala je za svaki slučaj manje zbog rijetkog benefita koji joj je umirovljenje donijelo, a više zbog želje za razgovorom.
"Koji red?" zapita druga strana.
"Neki prednji ako ima", žustro odgovori umirovljenica svjesna viška riječi.
"Žao mi je, gospođo!" javi se druga strana.
"Može i malo dalje… oko sredine, samo ne predaleko", govorljivo će prva strana.
"Možete dobiti jedanaesti red", opet se javi druga strana. Prva strana zašuti pa nakon kratke stanke novim žarom zapita:
"A deseti?!" Sjetila se, naime, slobodnih mjesta koja je vidjela na internetu prije dolaska, među njima i dva na samome kraju desetog reda. Voljela je biti s kraja.
"Gospođo, kažem vam da nema sve do jedanaestog reda", sada će već pomalo nestrpljivo druga strana. Prva strana ponovo zašuti. Kao da nešto traži.
"Shvaćate?" uspravi se prvo glas, pa potom i pogled s druge strane. "Po popustu za umirovljenike nema mjesta sve do jedanaestog reda", trudio se.
"A dalje ima?" promuca prva strana.
"A dalje ima!" ponovi druga strana.
"Ne razumijem…" promuca prva strana.
"Ako hoćete…" pokušava nastaviti druga strana.
No prva strana se već okrenula i zbunjeno uputila prema izlazu. Dok je nesigurno silazila niz ono nekoliko dobro joj poznatih stepenica, jedna za drugom u glavi su joj navirale rečenice koje bi najradije istresla kroz onu rupu ravno u lice debeljuškastog blagajnika. Štoviše, skinut će masku, da je prepozna, sigurno će je prepoznati… Da mu bude barem malo neugodno. Barem malo!
"Hej, Biba", odjednom začuje svoje ime. Iva, nekadašnja kolegica iz iste škole, trčala joj je u susret i mahala. A kad je stigla, zagrle se i onako u maskama krenu da se i izljube, ali odustanu.
"A ti ne možeš bez svog kazališta!? Dočekala si, napokon!" veselo će Iva.
"Pa, kako se uzme, Iva draga… Znaš, ja sam ti sada građanka drugog – pardon! – jedanaestog reda... Jedanaestog!" ponovi Biba slovkajući broj 11.
U tom času joj sine da je jedanaesti zapravo predzadnji, možda čak i zadnji red... Pa se počne na sav glas smijati i što se duže smijala, sve se više tresla i sve grčevitije hvatala za prijateljičine ruke. Kao da traži oslonac. Maske su se okretale.
Ostalo joj ispriča na kavi.
P. S.
Iva je sve to drugi dan zapisala i poslala u Večernjak. U Večernjaku nisu znali što bi s time jer je intendantica kategorički odbijala i samu pomisao da se tako što moglo dogoditi u "njezinoj kući" te poručila umirovljenoj profesorici da joj se osobno obrati kad god hoće. Urednik gradske rubrike tekst je poslao uredniku kulture. Koji ga je odlučio objaviti u rubrici za kratku priču.
