Svaki nekadašnji student u zasebnu memorijskom pretincu čuva uspomenu na nekog od osobitih profesora: meni se u takvoj škrinji usidrio čovjek koji bi, da je živio u doba renesanse, bio hvaljen i slavljen rame-uz-rame s najosebujnijim umovima vreménā kad je Europa cvjetala refleksijama grčko-rimske antike, plodova kršćanske interpretacije duhovne baštine perzijskih i arapskih prostora, te civilizacijske pustolovine pokrenute geografskim otkrićima.
Banuo sam na njegovo predavanje igrom okolnosti za koje se ispostavilo da smislenost potire sve slučajno u njima; kako drugačije objasniti da sam se, mimo svega (i usprkos mnogočemu) čime je one jeseni trebao uroditi naprasan iskorak u mome životu, zatekao u amfiteatru znamenita inozemnog sveučilišta, krcata mladih ljudi koji su hrlili slušati gurua sociologije kulture i umjetnosti?
Toga ranolistopadskog dana, na desnoj obali Neckara blatnjavo-mutnog od višednevnih kiša, spoznao sam koliko su frustrirajuće manjkava bila moja predznanja, da bih uspio u avanturi kojoj sam se predao – ali i da bi odustajanje značilo odricanje zauvijek od izazova u kojem svaka otvorena stranica zrači obećanjem knjige; naslutio sam da nove horizonte ne prolamaju mediokriteti u kulama bjelokosnim, jalovi čuvari dogme, nego razbarušeni vizionari, Prometejev porod; također, da se znanstvene discipline ne rađaju se na sjednicama fakultetskih ili akademijskih vijeća, nego u spiritualnom laboratoriju kojem energiju, nadahnuće i bljeskove intelektualne "polarne svjetlosti" daruje Izuzetan Um.
A baštinik Ramona Llulla, balearskog pjesnika, filozofa i mistika iz 13./14. stoljeća, genija (među ostalim) opsjednutog potragom za prvim jezikom – kojim je Svevišnji izrekao poruke ljudskom rodu – bješe, kao i davni mu predšasnik, zagovornik jedinstva znanstvenih disciplina, koje zajedno odražavaju "umijeće iznalaženja istine", kao ploda božanskog prosvjetljenja.
Na kraju 90-minutnoga usmenog eseja, reče čovjek aure plemenskog mudraca i karizme šamana, koji je u svojem umu zatočio galaksije čudesnih spoznaja, da bi se ustanova koja najžalosnije nedostaje suvremenom svijetu mogla zvati: galerija nezaboravnih iskustava. Onih koja doživotno pamtimo, a nikad ne uspijevamo iznova doseći, neponovljiva… rođena i umrla u istom času – poput okusa breskve vinogradarke nekoga davnog kolovoza. Iskustava u kojima se čúla poigravaju s memorijom, doživljēnō s maštom koja određuju cjelokupno naše biće, jer "što smo bez riznice proživljenoga, aleksandrijske biblioteke dojmova što tvore identitet, misaoni habitus svakog od nas? Je li uopće moguće civilizacijsko dozrijevanje, ako se ne napaja energijama uspomena, vrijednostima uklesanim u pamćenje, koje inteligentnom biću omogućuju premošćivanje jaza između nágōnā i baštine humanog razvoja?"
Njegove su mi riječi prizvale u sjećanje šaku zrelih oskoruša, prosušenih rujanskim suncem, što mi ih je otac jednom donio iz Konavala: do kraja mojih dana trajat će slika njegovih očī u kojima su se stapali ganuće mojom radošću, zadovoljstvo što me iznenadio posebnim darom, nadasve ljubav… sve sintetizirano u slatko-trpkom okusu toga drevnog voća.
Preostalih dana moga začudnog iskoraka u svijet znanosti koja će mi obilježiti većinu radnoga vijeka – premda dodir s njom bješe kratkotrajan i okončan bijegom – galerija neponovljivih doživljénjā rasla je poput sazviježđa u kojem, s odmicanjem noći, prepoznajemo sve više treperećih iskara: jedna je uspomena prizivala drugu, budeći je iz nirvane zabravljene nasiljem senzacija, koje nam pažnju okivaju današnjim, efemernim.
Tako se sjetih mirisa tamjana iz goleme kadionice u katedrali sv. Jakova Velikog u Santiagu de Compostela, potom opojnog oblaka što se jednoga vedrog svibnja nadvio nad Jadranskom magistralom, dolebdjevši na jutarnjem burinu s padina Lokve Rogoznice pozlaćenih rascvjetalom brnistrom, okusa maginja ubranih uz cestu od Komiže prema središnjoj visoravni Visa… arome zijevalica što samonikle rastu po ruševinama vlastelinskih ljetnikovaca u Rijeci Dubrovačkoj.
Svojedobno sam predsjedniku splitske Turističke zajednice bio predložio da snimi CD sa "šušurom pazara" – simfonijom glasova, šumova, buke, glazbe… znamenite tržnice pred Srebrenim vratima Dioklecijanove palače, kao jedinstven suvenir; premda mu se zamisao činila zanimljivom, nikad nije ostvarena, pa je "zvučni zapis" polifonije toga čarobnog mjesta ostao samo u memoriji onih koji su je doživjeli. Žagor i kakofonija što se iz dana u dan ponavljaju, ma uvijek drugačiji, kao morski valovi ili oblaci na nebu.
Dolutali su iz moje škrinje glazbenih impresija zvuci orgulja prvostolnice u Kölnu, obredna tišina izbe u manastiru na Peloponezu u kojoj se, danas kao i stotinama zima od utemeljenja, zlatom iluminiraju inicijali u liturgijskim knjigama… čudesne izvedbe moteta Guillaumea de Marchaulta u župnoj crkvi St Martin-in-the-Fields, jednako uzbudljivih dalmatinskih madrigala u zadarskome Svetom Donatu.
Posebna ladica, ako li ne i cijeli ormar, u mome imaginarnom muzeju neponovljivih doživljaja pripada okusima siromaških obroka u mome djetinjstvu, kada je mati umjela stvoriti slastan objed i od najskromnijih sastojaka – onih koji će desetljeće godina kasnije tvoriti "dalmatinsku kuhinju" za sladokusce, ali i snobove bez obzira i poštovanja spram kulturno-historijskih korijena te "spize". Hoće li ikada i igdje srdele na gradelama opet zamirisati kao onda kada su ih cavtatski ribari – do ranih šezdesetih – pekli na lozovu pruću, odmah po povratku s mora?
U toj ladici per se postoje i dva pretinčića nad kojima me obliju bljeskoviti osjećaji, pohranjeni u sjećanju poput jedinstvena cvijeta u herbaru, ónē sekúnde – klapska pisma kaže: medj' smijon i suzaman, kada sam prvi put primao na ruke moju djecu, i jedan susret na Macelju, od koga mi sve-što-život-jest teče čudesnim, nikada ranije prepoznavanim stazama.
Nažalost, vrijeme rastače memorijsku arheologiju, pa tako nestadoše – mada uklesani u imaginarni spomenar – Hamlet na Lovrijencu, San ljetne noći u parku Gradac, suzvučja klavira Ive Pogorelića u atriju Kneževa dvora, opore doskočice posljednjih oriđinala… kao što Maro i Baro, "zelenci" u Gradskom zvoniku, dočekaše da budu nadglasani halabukom Igara prijestolja!
