U crkvi je bilo hladno, trajali su dani za ispovijed, približavao se Božić, a vjernici su htjeli za blagdane biti bez grijeha. Neki su cupkali uz ispovjedaonice, a neki su stezali svoje kapute oko tijela. Srećom, nitko se nije dugo zadržavao u razgovoru sa svećenikom. Malo grijeha ili puno neiskrenosti, to zna samo svećenik. Jedan je ispovjednik izašao crven u licu, raskopčanog kaputa i bez zadržavanja u klupi za završnu molitvu oprosta. To su primijetili svi.
Dok je Danijel ležao na trosjedu, nije uključio ni radio ni televizor, mobitel mu je ležao na stoliću, zazvonio mu je netko na ulazna vrata.
– Pa gdje si ti, kume? Tražio sam te po crkvi, jer ja sam bio kasnije na ispovijedi i očekivao sam da ću te naći u nekoj klupi potpuno skrušenog.
– Ne seri. I ovo kume je upitno.
– Pa što je?
– Dakle, nagovorili ste me na ispovijed ti i tvoja Marijana jer kum mora na ispovijed i pričest. E pa neće biti pričesti jer i ispovijed nije bila nikakva.
– Molim te, Dani! Pričaj ispočetka! Što je bilo?
– Lijepo, dok sam ja govorio, pardon ispovijedao se, on, svećenik, stalno je nešto stenjao, puhao i čačkao usta. Sve je izgledalo da sam nekoga ubio, a ne da sam ukrao jednu knjigu na Sajmu knjiga. Nešto sam mu morao priznati. Ništa strašno, zar ne?
– Da, ništa strašno. I oni su ljudi, on mora da se najeo prije nego što je ušao u ispovjedaonicu. Zato je stenjao i ostalo.
– Ne, ne, tako se ne ponaša. Ovo je zadnji put da sam išao kod njih.
– OK, shvaćam. Prijatelj sam ti. Neka ispovijed bude takva, za to nitko ne zna, samo ti ja, ali pričest? To isto ljudi gledaju, a bit će u našim svatovima.
– Ne znam.
– Pokrivat ću i to. Reći ću da si bio na pričesti u Donjem gradu kad je bio Sveti Nikola, otac ti je Nikola.
– Dobra ideja. Samo, molim te, ni riječi mojoj Veri.
– Kume, evo ruke.
U bolnici se još grijalo iako je bio ožujak, topli ožujak. Danijel je bio samo u sakou i ispod je navukao prsluk. Danijel je poznavao bolnicu i uputio se u zgradu gdje su bili svi aparati za snimanje od RTG-a do magnetne rezonance. Bio je naručen u deset sati, nije htio zakasniti. Kad ga je bolničar prozvao, Danijel je već znao što ga čeka, tunel za magnetnu rezonancu mozga. Prvi put nije mu bilo ništa neobično, a sada je stalno osjećao neki strah od tog tunela. Baš ga je hvatala klaustrofobija. Nije pokazivao strah, legao je u korito koje je tehničar gurnuo u okrugli kotao. Dao mu je u ruku i neku plastičnu pumpu koju treba stisnuti želi li dati znak da više ne može biti u tunelu. Danijel je sve razumio.
Jedva je izdržao dvadeset minuta snimanja, nije pravio uzbunu, ležerno se digao i odjenuo, zatim je iz kabine ušao u sobu gdje je čovjek u bijelom prevrtio snimanje, gledao povremeno na snimke i kašljucao, mumljao, te pravio različite face.
– I, kako izgleda snimka, kako izgleda moj mozak?
– Ma ništa. Ja vam nisam doktor ni specijalist. Nalaz će biti za petnaest dana.
– Ali …
– Molim vas, izađite van, imamo i još pacijenata.
Danijel je ležao na trosjedu, nije uključio ni radio ni televizor. Uzeo je mobitel i nazvao kuma.
Bruno je osjetio po glasu da Danijel nije dobro i došao je za deset minuta.
– No, što je?
Danijel naglo sjedne i natoči si konjak, pogledom upita Brunu hoće li i on, a Bruno ode do hladnjaka i uzme si pivo.
– No, što je?
– Opet isto. Kao kod svećenika. Kad sam upitao doktora što vidi na mom mozgu. On je samo mucao, kašljucao i pravio grimase.
– A što je rekao?
– Rekao je da on nije doktor specijalist, već tehničar te da ću nalaz dobiti za petnaest dana.
Pa dobro, dobit ćeš nalaz za petnaest dana i OK!
– Tebi nije sumnjivo?
– Pa dobro, pravio je grimase, kašljucao i što? Opet praviš cirkus, kao kod onog svećenika.
– Dobro, kume, zar nisi na mojoj strani? Ja sam sumnjičav. Mene boli oko, pa glava, a kod njega ništa. Malo čudno!?
– Molim te, Danijele, strpi se. Uskoro ćete se vjenčati ti i Vera. Imaš posla oko organizacije. Baci se na to. Trebaš li pomoć? Danijel je odmahnuo rukom i natočio si još jedan konjak. Organizacija vjenčanja bila je odlična, u crkvu su došli rodbina i prijatelji. Svećenik je pitao Danijela uzima li Veru za ženu, on je potvrdno odgovorio, zatim je svećenik pitao Veru želi li Danijela za muža. Ona se sprtljala s jezikom i usnicama te nije u odmah odgovorila. Danijel se okrenuo i istrčao iz crkve. Odmah za njim potrčao je i Bruno. Na ulici se više nije vidjelo na koju stranu i iza kojeg ugla je pobjegao Danijel. Cijeli svatovi su propali, nitko se nije sjetio da ipak goste odvede na večeru i piće. Vera je plakala tri dana. Danijel se nije pojavljivao ni kod roditelja ni kod kuma. Peti dan Bruno navrati do Vere i predloži joj da odu do vikendice Danijelovih roditelja. Ona prihvati poziv. Vozili su se autom oko dvadeset i pet minuta. Već izdaleka i Bruno i Vera shvate da njega nema u kućici. Ipak uđu i pregledaju stvari ne bi li otkrili neke tragove da je Danijel bio u vikendici. Bruno pomiriše čašicu i gotovo je bio siguran.
– Ovdje je bio Danijel. Čaša miriše na konjak.
Oboje su sjeli na stolice uz maleni stol. Bruno upita Veru hoće li jedan konjak. Ona potvrdno kimne glavom. Nije se imalo što pričati. Sat vremena poslije na vratima se ukaže Danijel.
– Vi ste polugoli?
– Čekali smo te…
– I onda malo seksa, ha, Vera!
– A gdje si ti, Danijele? Meni žvaka zapne za prednje zube i ti odmah ostaviš mladenku!?
