Pijani, dramski tekst suvremenoga ruskog pisca, glumca i redatelja Ivana Viripajeva, teško se probio na scenu Zagrebačkoga dramskog kazališta Gavella. Trebali smo ih vidjeti još prošle sezone, u režiji Borne Baletića, a kazališni kuloari tada su brujali o velikom neslaganju redatelja i glumačkog ansambla.
Ravnatelj Gavelle Boris Svrtan odgodio je predstavu i tako su upravo “Pijani” postali posljednja premijera u njegovu ravnateljskom mandatu, prije nego što Gavellu preuzme redatelj Dražen Ferenčina.
A “Pijani” su velik zalogaj, onaj koji traži maksimalan angažman redatelja, ali i dramaturga, te svakog od glumaca ponaosob. Naime, tekst donosi tek okvirne upute, npr. “mlada, lijepa djevojka”, te je potrebno stvoriti likove, ali i ozračje priče, koja se događa jedne noći negdje u velikom gradu (Moskva ili Zagreb sasvim je svejedno) u ovom našem suludo brzom i stresnom svijetu. A svi su likovi u svakom svom trenutku bivanja na sceni (mrtvi) pijani, što je kazališni hod po oštrici noža, situacija koja lako može kliznuti u neželjenu karikaturu.
Mračna verzija “Pijanih”
Redatelj Vito Taufer i dramaturg Dubravko Mihanović (po prijevodu Irene Lukšić) odlučili su se za mračnu verziju “Pijanih”, za razliku od beogradske verzije predstave koju je u Ateljeu 212 režirao Boris Liješević, a koju smo vidjeli 2016. na Danima satire.
Taufer i Mihanović slijede onu staru izreku: Što trijezan misli, pijan govori, te su stvorili mračnu sliku suvremenog svijeta kojim vlada nedostatak ljubavi, komunikacije i povjerenja, teških frustracija neostvarenih života financijski situiranih ljudi. Slika je to kroz koju probijaju brojni crnohumorni elementi, u stalnom kontrastu s glazbom Nane Forte i Jure Ivanušića, koja na trenutke koketira s vodviljem.
Zadano pijanstvo ovdje je alat koji podcrtava ludilo (i naših) života, a to vrlo jasno naglašava i scenograf Igor Pauška, koji na praznu scenu postavlja tek neonski natpis noćnog kluba, nekoliko svjetala i rov radova na cesti, pun blata. U prvoj, vrlo zahtjevnoj sceni, u to blato upada Dijana Vidušin, a iz njega je, na način crtića “A je to”, izvlači Ozren Grabarić. Njihov moćan uvodni duet zapravo postavlja ton predstave u kojoj je nemoguće smijati se smiješnim pijancima jer tragika koja stoji iza njih steže grlo. Grabarić, kao i uvijek, briljira u takvim i tjelesno i glumački zahtjevnim situacijama otkrivajući da je njegov lik jedini istinski tragičar u ovoj priči, a njegov kraj čini puni krug predstave. Filip Šovagović u ulozi bankara osvaja ubojitim crnim humorom, kao i Živko Anočić i Enes Vejzović u ulogama pijanih sudionika momačke večere.
Odlično otvaranje sezone
Unatoč šest ženskih uloga, ovo je ipak muška predstava. Možda je to pomalo seksistički dojam, po kojem lakše vjerujemo pijanim muškarcima, ali neke ženske uloge ipak ostaju nedorečene (ponajprije Tara Rosandić i Nela Kocsis), dok uz Dijanu Vidušin svakako treba istaknuti odličnu Tenu Nemet Brankov, koja u ulozi prostitutke “skriva” izgubljenu djevojku, te Martinu Čvek, koja doslovno u svakom pokretu na sceni (suradnik za scenski pokret je Pravdan Devlahović) koristi slojeve tila vjenčanice u koju ju je odjenula kostimografkinja Marita Ćopo.
“Pijani” su odlično otvaranje nove kazališne sezone u Zagrebu, predstava po kojoj ćemo, uz “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” u režiji Paola Magellija, pamtiti Svrtanove ravnateljske godine na čelu Gavelle.
U njegovom mandatu je "Kolovoz u okrugu Osage" najizvođenija i najgledanija predstava.