Ponekad sa štapom, ponekad bez njega, on hoda vrlo oprezno i polako. A u njemu hoda povijest i još uvijek živa legenda. Maestro Zubin Mehta, jedan od posljednjih dirigentskih divova koji hodaju zemljom.
Zato nije čudo što publika, s velikom ljubavlju i poštovanjem, ustaje na noge i pozdravlja ga već na početku, čim se pojavi na pozornici, ili pred orkestrom u opernoj rupi. Tako je bilo i u Ljubljani, gdje je slovenska, ali i međunarodna publika pridošla sa svih strana, imala na početku ovog tjedna privilegiju provesti tri večeri s legendom. Neki, poput mene, i sve tri večeri zaredom.
Između Mehte i Ljubljane postoji posebna veza još od davne 1959. godine kada je mladi dirigent, netom nakon što je diplomirao u Beču, tamo dobio priliku za nastup s orkestrom Slovenske filharmonije. Za svog posljednjeg gostovanja u Ljubljani prije ovog, 2019. godine, u ime 60. godišnjice tog prvog koncerta Mehta je od tadašnjeg slovenskog predsjednika primio jedno od najvećih državnih odlikovanja.
Ovaj put, pet godina kasnije, na koncertima nije bilo političara, koji nisu ni važni za Festival Ljubljana, manifestaciju koja je bez ikakve potpore države, ali zato uz svesrdnu podršku prethodnih i sadašnjeg ljubljanskog gradonačelnika Jankovića, pod višedesetljetnim vodstvom direktora Darka Brleka izrasla u takvu priredbu koja je u stanju ne samo na tri, nego i gotovo tjedan dana, zbog pokusa, ugostiti ogroman asambl, vrhunski veliki orkestar i zbor Maggio musicale fiorentino, s logistikom i pozornicom Cankarjevog doma za velike predstave.
Gostovanje se sastojalo od dvije izvedbe Verdijevog "Trubadura", prve i treće večeri, te simfonijskog koncerta s djelima Ludwiga van Beethovena. Uz Egmont uvertiru i Sedmu sifmoniju, na programu je bio i Violinski koncert koji je, uz velikog Mehtu, predstavljao svojevrsni vrhunac dosadašnje karijere za slovensku violinisticu međunarodne reputacije Lanu Trotovšek, zdušno bodrenu od domaće publike.
Maestra Mehtu, koji je u travnju ove godine proslavio 88. rođendan, svijet je već, ne jednom, oplakao, kada se činilo da će ga teška bolest gurnuti onkraj zemaljskih pozornica, na vječni pijedestal povijesti. Stoga mi se, gledajući njegovo dirigiranje i slušajući staložene interpretacije, za Verdijevu temperamentnu operu ekstremnih emotivnih stanja u koje drama baca njene likove i prestaloženu, neprestana nametala ova misao: nakon svega što je proživio i preživio kao sudionik i stvaratelj povijesti, on sasvim sigurno ima svoj vlastiti, vrlo osoban i poseban odnos prema vremenu, kako u životu, tako i u glazbi.
Pa ipak, pogotovo nama koji više nemamo tako često priliku slušati velike vrhunske ansamble, bilo je to, od prve grmljavine timpana na početku "Trubadura", pa do kraja gotovo trosatne predstave, jedno pošteno ispiranje taloga u ušima i duši svih osrednjih ili tek iznadprosječnih, godinama konzumiranih predstava i koncerata. Slušali smo i pjevače odreda spremne za vokalne i umjetničke podvige na najvišoj razini. Grof Luna bio je korejski bariton Leon Kim, Manrico pravi srčani talijanski tenor Matteo Desole, no u obje predstave dominirale su žene: mlada i prelijepa Carolina Lopez Moreno, sopranistica po roditeljima bolivijsko-albanskog porijekla kao Leonora te naročito u ulozi Auzecene, koju će najesen pjevati i u Metropolitanu, ruska mezzosopranistica Olesja Petrova.
Inscenaciju Cesarea Lievija nećemo pretresati, između ostalog i zato što ova priča ima i važan drugi dio i nastavak.
Za maestru Methu, rođenog u Indiji, koji je veliki dio života i karijere posvetio Izraelskoj filharmoniji (pamtimo nezaboravne nastupe u Lisinskom i pulskoj Areni) i Bliskom istoku, ratovima rastreseni Balkan imao je i ima posebno značenje.
"To nije običan koncert, to je misija", rekao mi je maestro Mehta u razgovoru uoči prvog poslijeratnog gostovanja Beogradske filharmonije pod njegovim vodstvom u Dubrovniku. No, jedna druga njegova misija odjeknula je u čitavom svijetu, odlazak u ratno Sarajevo gdje je sa Sarajevskom filharmonijom i svjetskim solistima u lipnju 1994., u bombardiranom gradu i njegovoj razrušenoj Vijećnici izveo Mozartov Requiem.
Iz Ljubljane Mehta je prekjučer ponovno otputovao u Sarajevo gdje će sutra, 13. srpnja, obilježiti 30. godišnjicu tog nastupa. Maestro Mehta štedi svoju snagu i nije bilo primjereno nagovarati ga na veliki razgovor. Ali, rekao mi je ovo: "Taj koncert za sve nas je bio emocionalno vrlo važan i krajnje potresan, u gradu pod bombama srpske vojske. A sada, pretpostavljam, dolazim u novi grad".
A onda je pokazao na čovjeka koji u svom društvu, koji ga je također došao vidjeti i čuti u Ljubljani, rekavši: "On je sve organizirao".
To je glasoviti producent Mario Dradi koji mi je vrlo živo, kao da je bilo jučer, ispričao dio svojih sjećanja. No, prvo sam ga pitao na koji je od svojih brojinih projekata u životu najponosniji?
"Napravio sam mnogo toga, uključujući Tri tenora u Rimu i niz Božićnih koncerata u Beču. Ali, Sarajevo je bez ikakve sumnje najvažnije što sam u životu napravio".
Bio je već travanj 1994. kada je nazvao Mehtu i rekao mu da želi s njim napraviti Mozartov Requiem.
- Kada? - pitao je Mehta.
- Za dva mjeseca.
- Jesi li ti poludio, kako me možeš tako nešto uopće pitati – zavikao je maestro s druge strane telefonske linije, u Münchenu, te stao nabrajati koje ga sve obaveze i koji važni angažmani čekaju u tom periodu. Na kraju ljutite tirade pitao je – a gdje bi ti to napravio?
- U Sarajevu – odgovorio je Dradi.
Tada je s druge strane nastao tajac, priča Dradi, a nakon dvadesetak sekundi tišine koja se činila beskonačnom, Mehta je već srcem i dušom bio u projektu, postavivši samo praktično pitanje: kako ćemo tamo otići?
Otišli su jedinom mogućom vezom, letom iz vojne baze u Anconi odakle su UN-ovi avioni letjeli za Sarajevo i natrag kao kompanija ironičnog imena "Maybe Airlines".
Ostalo je povijest, uključujući Mozartovu Lacrymosu koju je maestro, dirigirajući, proplakao. Sutrašnji koncert u Sarajevu bit će zato proslava pobjede umjetnosti i života. Barem za jedan dan.