Na krovu zgrade u losanđeleskoj četvrti Venice proveo je ljeto 1965. održavajući boemsku dijetu koja se sastojala od konzerviranog graha i LSD-a. Poezija koju je ondje napisao iste će godine postati tekstovi pjesama psihodeličnog rock benda The Doors. To je ljeto promijenilo život pjesnika i buntovnika Jima Morrisona, a samo šest godina kasnije, trećeg je dana srpnja postao još jedan od članova Kluba 27 – neformalnog naziva za prerano skončale rock velikane.
Punog imena James Douglas Morrison, legendarni frontmen grupe The Doors rođen je u obitelji mornaričkog časnika Georgea te majke Clare. Njegov je otac sa samo 22 godine postao najmlađi admiral američke ratne mornarice, što je na Morrisona utjecalo na dva načina – prvo, autoritativno ponašanje oca označilo je početak njegova otpora prema autoritetima, a drugo, očeva su očekivanja učinila Morrisona praktično alergičnim na sve što ga zatvara u bilo kakve okvire.
Osim pritisaka vlastite obitelji, Morrison je u vrlo ranom djetinjstvu doživio i traumu u obliku prometne nesreće kojoj je svjedočio, a u kojoj je poginulo nekoliko američkih Indijanaca. Godinama kasnije tvrdio je kako su njihovi duhovi uskočili u njegovu dušu te je naposljetku sve ispričao u pjesmi "Peace Frog".
Česte selidbe zbog očeva posla značile su i promjene škola koje je pohađao, ali uz njega su uvijek bile knjige. Morrison je bio proždrljiv čitač te je pisao dnevnike i pjesme, a prvi bunt u njemu se probudio u tinejdžerskoj dobi. Morrisonova mlađa sestra Anne kaže kako je jednom prilikom u srednjoj školi otišao s nastave kazavši profesoru da "ide na uklanjanje tumora mozga", a zatim proveo cijeli dan s nosom u knjizi. A kada su mu roditelji ponudili kupiti poklon za završetak školovanja, zatražio je sabrana djela vjerojatno najprovokativnijeg mislioca 19. stoljeća – Friedricha Wilhelma Nietzschea, koji je snažno obilježio njegovu poeziju.
Početak Morrisonova studiranja bio je u 1960-ima, koje su u SAD-u bile poprilično turbulentne – od ubojstva Johna F. Kennedyja, preko Vijetnamskog rata, za čiji je početak djelomično zaslužan Morrisonov otac, zapovjednik broda u zaljevu Tonkin, do pokreta za građanska prava te hippie pokreta koji je protivio militarizmu kao takvom. U potonjem se pronašao buntovni budući glazbenik koji bi napravio sve za slobodu, zbog čega se i preselio u Los Angeles kako bi na UCLA studirao film.
Film je tada bio relativno nova umjetnost, pa je to bilo savršeno područje za Morrisona jer kako i sam kaže: "Nema stručnjaka, pa teoretski svaki student zna gotovo koliko i svaki profesor." Tog je sudbonosnog ljeta 1965., nakon diplome, igrom slučaja na plaži jednoga dana sreo pijanista Raya Manzareka, koji nije krio oduševljenje Morrisonovim stihovima te mu uopće nije smetalo što ovaj ne zna svirati baš nijedan instrument. Bio je to početak Doorsa.
Knjiga Aldousa Huxleya "The Doors of Perception" ("Vrata percepcije") poslužila je kao inspiracija za naziv benda koji su uz Morrisona i Manezereka činili gitarist Robby Krieger te bubnjar John Densmorea, a Morrisonovi tekstovi bili su nešto potpuno novo na sceni. U hipijevskim 60-ima Doorsi su bili mračna strana glazbene industrije, a očito im je upravo to donijelo popularnost na koju nisu pretjerano utjecali brojni incidenti te drsko ponašanje njihova frontmena – samoprozvanog kralja guštera.
No, prije nego što su Doorsi uspjeli snimiti ijednu pjesmu – Morrison je dobio poziv za rat u Vijetnamu. Sin admirala američke ratne mornarice na to je čvrsto obznanio kako u ratu neće sudjelovati, a mobilizaciju je navodno izbjegao tako što se na regrutaciji pojavio potpuno nadrogiran, tvrdeći da je homoseksualac. Bio je to još jedan udarac njegovu ocu, koji nikako nije podržavao sinovu pjevačku karijeru.
Prvi okus slave Doorsi su osjetili nakon svirke u kultnom klubu Whiskey a Go Go, gdje ih je spazio Jac Holzman, izvršni direktor diskografske kuće Electra Records, iste im večeri ponudio ugovor težak pet tisuća dolara, a nekoliko mjeseci kasnije izbacili su debitantski album "The Doors", kojim su zauzeli drugo mjesto na Billboardovoj top ljestvici, tik iza Beatlesa.
Morrisonova popularnost munjevito je rasla, prozvan je i seks simbolom desetljeća, ali usporedo s tim rastao je i njegov apetit za alkoholom i drogama. Na nastupe nikad nije dolazio trijezan, a 1967., nakon vulgarnog govora na jednom od koncerata, postao je i prvi izvođač koji je uhićen na bini.
No, kada je shvatio da ljude na koncerte privlači više njegov izgled i reputacija seks simbola, a kao pjesnik želio je da publika s koncerata izlazi drukčijih pogleda na stvari, pokušavao se na razne načine odmaknuti od tog statusa. Istovremeno se počeo i sve više drogirati, naglo se udebljao, a njegova velika želja bila je da napusti Ameriku i sa svojom dugogodišnjom djevojkom Pamelom Courson preseli se u Pariz.
Poslije završetka snimanja šestog i posljednjeg albuma Doorsa "LA Woman" Morrisonu se ta želja i ostvarila. Bilo je to u ožujku 1971., no već 3. srpnja iste godine Pamela je u kadi pronašla njegovo beživotno tijelo. Morrisonova smrt sa samo 27 godina, kao i one glazbenika Roberta Johnsona, Briana Jonesa, Jimija Hendrixa i Janis Joplin, postala je nešto poput potvrde kulturnog fenomena poznatog kao Klub 27, u koji su se godinama poslije zapisali i Kurt Cobain te Amy Winehouse. Službeni uzrok smrti Jima Morrisona bilo je zatajenje srca, no to nije spriječilo nastanak brojnih teorija zavjere kao što je ona da je, poput svojih kolega iz Kluba 27, prodao dušu vragu.
Jim Morrison pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise, uz velik broj umjetnika kao što su Edith Piaf, Marcel Proust, Oscar Wilde i Frederic Chopin. Na njegov je grob na desetu obljetnicu smrti hrvatski kipar Mladen Mikulin postavio mramornu bistu, koja je ukradena 1988. i nikada nije pronađena. Danas na Morrisonovu grobu stoji brončana ploča s grčkim natpisom "ΚΑΤΑ ΤΟΝ ΔΑΙΜΟΝΑ ΕΑΥΤΟΥ", što u prijevodu znači "vjeran vlastitom duhu", koju je 19 godina nakon sinove smrti postavio njegov otac, a tijekom godina njegovo posljednje počivalište postalo je mjesto okupljanja obožavatelja koji pokojnoj glazbenoj legendi ostavljaju poklone u obliku alkohola i jointa. Njegovo stvaralaštvo, iako kratkoga vijeka, do danas se smatra jednim od vrhunaca rockerskog dvadesetog stoljeća i kao takvo inspirira generacije mladih pjesnika i glazbenika koji će se na današnju godišnjicu smrti Jima Morrisona još jednom prisjetiti svojeg heroja.
