Nije moglo pobjeći oku jedno ime u brojnim tekstovima o snimanju serije “Dnevnik velikog Perice”, televizijskog nastavka klasika Kreše Golika.
Albino Uršić jedna je od najkreativnijih osoba uopće u nas, čovjek koji je u jednom dugom razdoblju svojeg života zajedno s Borisom Kukom obilježio cijele generacije. Božesačuvaj, kreativni duo koji su činili Uršić i Kuk, donosio nam je prozor nade, nešto novo i drukčije, istodobno nevjerojatno zabavno u najteže doba rata, poslijeratne depresije i promjene 2000. godine. Ne znamo zašto taj period, kada se o kulturi govori, ne nosi ime Fiju Briju period. Crni mačak i cijela ta Fiju Briju “spika” kao poplava su nosili ta vremena u kojima su nastali Kojoti, Jinx, najbolje doba imali Hladno pivo i Psihomodo Pop, Majke... Sve s potpisom jedne posebne urbane kreativnosti, Božesačuvaj reklama i plakata, koji su ponudili inteligentnu i duhovitu provokaciju. Od Žuja je zakon nitko nije smislio ništa bolje, iako je za neke taj slogan više kletva, ne može se osporiti taj dokaz da genijalnost dolazi u malim dozama. I tako bi doista bilo teško zamisliti nekoga boljeg od Albina Bine Uršića da osmisli scenarij za seriju s temom vjerojatno najprikazivanijeg i najgledanijeg hrvatskog filma svih vremena. Ali, zašto uopće, uspjeh “Tko pjeva zlo ne misli” nemoguće je dostići, Bino je i danas vrhunski marketinški kreativac s nekoliko Effieja, Oscara za reklame?
– Ha, gle. Cijeli život snimam reklame. I taman kad mi dođe onaj trenutak da se razmašem, gotovo je! Sve traje samo 15, 30 sekundi, uvijek mi je to bilo malo, ta forma kratkog skeča. Iako sam za to dobio Effieja, za Lidlov Grill&Chill. A sada sam dobio 300 minuta! Pa mogu što hoću. Izazov je, ideja je dobra, punkerska, kaže Bino.
Šestodijelna serija mogla bi se emitirati već ove godine, do rujna bi sve trebalo biti snimljeno.
– Jasno da ima rizika, mogućnosti da se pogriješi u ovome ili onome. Sve je počelo u mojoj vikendici s Marijem Petrekovićem, gdje smo nakon pete, šeste počeli razgovarati o tom filmu, da bi nešto s tim trebalo. Tako je nekako počelo. Osnovna ideja bila je remake originalnog filma. A to je jedan od rijetkih naših filmova koji je dobar, ima svoje mjesto u povijesti. Mi Hrvati takvi smo kakvi jesmo pa sam shvatio da se može dogoditi da remake ne bi pogledalo valjda 80 posto ljudi. I zato ne remake, ali tema da. Ne ni nastavak, nego idemo vidjeti kako napraviti nešto vezano za tu atmosferu, tu nevinost i naivnost tog doba, a lišeno politike, ostavljeno samo na ljudskom odnosu. I tako je to priča 30 godina nakon završetka originala, govori.
Zašto 30? – Pa, otprilike sam znao kakav bih želio da Perica bude lik, ali i zbog toga da se sve odvija 1964. kada smo puno toga donijeli u Zagreb. Tako sam zamislio da to bude kronika Zagreba tih godina, hommage pop-kulturi Zagreba tih godina. Bilo je to doba kada su se ljudi otvorili prema Zapadu, u najboljem smislu, neopterećeno, gledao si Kennedyja, slušao Elvisa. Prije toga bilo je sivilo, a to tada ljepše nego danas. Planiralo se mjesecima kako će se kupovati televizor, uzimalo kredite, čistio se zbog toga dio kuće. A imao si samo jedan program, kaže Bino.
I onda je tu moda. – Otišli smo u Varteks i rekli im što radimo. Mi bismo htjeli da nam vi radite kostime, rekli smo im. Da glavni glumci budu, ono, top. I ispalo je da je 1964. kreativna direktorica Varteksa bila Žuži Jelinek, koja je tamo radila krojeve za Tita i Jovanku. Oni su te krojeve našli pa su neki od kostima koje ćete vidjeti u seriji rađeni za – Jovanku. I to su te četiri osnovne ideje serije, ljubav, moda, žudnja i pjesma – kaže.
Pogledali su brdo dokumentaraca iz tog vremena kada su shvatili da se tada i sada ne razlikuju koliko se to obično misli – umjesto u mobitele ljudi su po ulici gledali u otvoreni Vjesnik. Glumce koje ćemo gledati u seriji dijelom je i sam birao.
– Znao sam da Perica treba biti pjevač jer sam želio pjesmu provući kroz sve, pa i film se zove Tko pjeva zlo ne misli. A želio sam da bude i bolje zastupljena, producirana, Coki iz Jinxa to je odlično napravio. Njega znam sto godina, a njegov stil i jest taj, 50-e, 60-e. Rekao sam mu da ćemo kupiti prava na pjesme iz tog vremena, a on neka napravi aranžmane, ali da to bude nešto kao Amy Winehouse ili Robbie Williams koji pjeva Sinatru. Plus da pronađe neke stare stvari koje su imale potencijala, ali nisu se probile. I mislim da je uspio. Drago Diklić pristao je biti savjetnik u seriji, čekam odgovor Jimmyja Stanića da se i on pojavi u cameo ulozi, Vinkove su vizije svemu tome snažno pridonijele, naravno. Tu je i Žnidaršićev sin, Žnida, smutljivac i mutikaša, Delboy svojeg doba, to je Dušan Bućan s kojim sam radio reklame za Bnet. To je taj lik, cijelo sam vrijeme to znao. Onda je tu zastavnik Žegar, otac kolegice Nade. Kada sam pisao scenarij, imao sam pred očima samo Nikolu Koju koji cijelo vrijeme govori: “Gdje si bio ’41?” I s time se ne ide dalje, njemu je zastavnik zanimanje od kojega živi. Nema politike, ustaša i partizana. Pa je tu i Csilla Barath Bastaić, antipod Perici, čija se priča može razviti u iskren i pun odnos. No najveći je izazov bila Mirjana Bohanec jer nisam znao hoće li pristati ili ne. Nije pristala baš odmah. Jer, ja sam mislio da imam genijalnu ideju pa sam sjeo s ljudima iz Croatia Filma, koji ima prava na originalni film, i rekao im. Željko Zima, međutim, rekao mi je da je taj film star 50 godina, oni su vlasnici filma nekih 30, i da nema mjeseca da netko ne dođe s genijalnom idejom! No svidjelo se svima jer je dovoljno odmaknuto od originala da ga ne možeš upropastiti. Ne diramo ga uopće, samo se nadovezujemo. Mirjana Bohanec Peričina je majka, i ovdje je to isto, samo 30 godina kasnije. Dovoljno je daleko, a opet dovoljno blizu. I Vinko atmosferu tog filma dovoljno dobro dočarava da sam uvjeren kako će to ljudi bez problema prepoznati. Nema Relje Bašića kao ni drugih koji su u međuvremenu umrli, nikoga nismo željeli oživljavati. Tu se pojavio mali problem, primjerice s kim igra Mirjana Bohanec pa je onda došla ideja da uvedemo Fulirova brata, koji se pojavljuje niotkud, a došao je štititi svoje interese. Otokar Levaj igra ga maestralno, suze su nam curile na setu. Mogu otkriti da serija počinje Fulirovim sprovodom – kaže Bino Uršić.
Kako se uopće Vinko Brešan našao u toj priči?
– Nemojte zaboraviti da ja dolazim iz marketinga! On je s Krešom Golikom surađivao, poznavao ga je pa osjeća tu priču. Kada sam ga prvi put pitao, bilo je to kada sam imao samo grub koncept, nisam još znao ni točno što će se u filmu događati. No on je u tome prepoznao upravo “čačkanje mečke”, vidio je da je to izazov. I on je stari panker, samo još to ne zna. To ga je i privuklo – govori scenarist nove serije.
Nastojali su se držati originalnih lokacija. – Želimo pokazati da je Zagreb tada stvarno bio lijep. Ljudi su držali do sebe, svi dotjerani, popeglani i čisti, nema veze je li bila riječ o službeniku ili o radniku. Teško je bilo takve lokacije pronaći, na trgu, recimo, ne možeš snimiti ništa, danas je sve drukčije. Htjeli smo u Glazbeni zavod, no on je stradao u potresu. Bio sam čak spreman i malo “fejkati”, ići linijom manjeg otpora, ali Vinko to nije dao – govori Bino.
Nije li se Zagreb u ovih 50 godina ipak promijenio, iznutra prije svega? – Percepcija promjene Zagreba dolazi iz nas samih, shvatio sam. Imao sam tu situaciju da mi je svaki povratak u Zagreb iz Lisabona, primjerice, gdje sam radio neke kampanje, bio kao grč u želucu, kao da se stvarno nešto promijenilo. Jer sam znao što me ovdje čeka, ista rutina, svakog dana. A u Lisabonu mi je uvijek bilo lijepo i novo. Sve dok mi se to nije počelo događati i s Lisabonom, a promijenilo se nije ništa, i dalje je to sjajan grad. Kao i Zagreb. Što si stariji, to teže prihvaćaš neke promjene. Ta neka prekretnica u Zagrebu se dogodila 1987., do tada sve je bilo čisto i nevino, peciva, jogurt i novine u rano jutro ispred dućana, noćni tramvaji koje bismo redovito propuštali jer su vozili samo do 1, a doma si se tuluma vraćao do 23, ne zato što si morao, nego zato što ništa nije radilo. Nakon 1987. to prestaje i mijenja se. Ne znam je li bilo bolje danas ili onda. Dražena Vrdoljaka pitao sam jednom u busu za Sarajevo, kad smo išli na Fiju Briju koji smo tamo organizirali, misli li on da su 80-e bile fakat tako do bre ili je nama sve bilo dobro jer smo imali 16, 17. I on je rekao da ne zna. Ali da je bilo fakat dobro. Svako vrijeme ima neke svoje peakove, 90-ih Fiju Briju generaciju, 2000-ih povratak u pećinu. A mi u svakom slučaju starimo i sve smo manje spremni na promjene – kaže.
I cajke su ostale. – Da, ne znam zašto, ne slušam tu glazbu. Ali znam zašto se meni dogodio punk. Osim što mi je ta glazba bila odlična, bio je to i bunt protiv establišmenta. Ako su i te cajke bunt protiv establišmenta, onda je to i bunt protiv tebe i mene. Iako meni to novo urbano sve sliči upravo na neki restart, krenimo opet od malih klubova pa možda opet dođemo do stadiona. Trebamo i mi izaći iz naše zone komfora pa prihvatiti to nešto novo, poslušati i nešto što je mlađe i od moje djece, znam si staviti Fontaines DC, nešto između Clasha i Doorsa, sad sam u fazi Jetta, slušam i novi Elemental. Dobar proizvod uvijek će naći put do publike, bez obzira na okolnosti – govori Bino Uršić.
Hoće li onda stići na izbore? – Naravno, to je moja dužnost, pouzdano će.
Za koga? – Znam za koga definitivno neću, za one za koje nisam zadnjih 30 godina – tvrdi.
Ali zanimljivih imena ima, i njemu vrlo poznatih. Je li politika trebala Kekinu ili Mariju Kovaču? – Ako me pitaš hoću li glasati za Kekina, to je isto kao da me pitaš hoće li on kod mene doći popraviti auto, jer sam ja sada odlučio postati automehaničar. S druge strane imam i Dreleta, koji mi je prijatelj. Ne brinem se, vratit će se on brzo u stare vode. A što ja znam, možda i meni kažu da sam trebao ostati u reklamama, kaže.
No javna je politička komunikacija već nekoliko izbora prilično jadna. – Ona je samo adekvatna, sport komunicira na svoj način, estrada na svoj, korporacije na svoj, politika na svoj. To je takav milje, i to je način na koji najbolje doprijeti do birača. To sviđa li se tebi i meni to što je vani, nema veze, jer vjerojatno ono što će ti biti dobro, neće prijeći izborni prag – objašnjava.
Što dalje nakon “Dnevnika malog Perice”? – Imam ideja, ali skup je to sport. Volio bih snimiti seriju o Seljačkoj buni, ali onako kako je snimljena serija “Vikinzi”. Koliko sam čitao, Matija Gubec umro je s 25 godina, cijela se radnja odvije tijekom deset godina. I ne bi mi se to zvalo “Seljačka buna”, nego “Kmeti”. Možda nije loše, ali to znači sljedećih šest godina rada na tome – dodaje.
Slobodno vrijeme? – Posla je dosta, a dobio sam nedavno i treće dijete, slatku malu kćerkicu. Razlika u odnosu na stariju kćer je 25, a u odnosu na sina 22. Kćer je upravo ovdje asistentica produkcije na seriji, to želi i studirati, a sin je na četvrtoj godini RIT-a. Dva-tri puta godišnje priuštim si putovanje s Psihomodo Popom na neko gostovanje, u neku zabit po mogućnosti. Ne moram ništa, samo se vozim i zafrkavam. Oni svoje otpraše, a onda se vraćamo. To mi je najbolji odmor. Jedino Tigija više nema, nažalost nije dočekao mirovinu kakvu dečki sada imaju – zaključuje Uršić.
Koji pozer!