Vještice bi se okupile u ponoć i planirale kakvo će zlo raditI

U Hrvatskoj su jake demonološke predaje koje su zapravo osobni doživljaj. Demoni koji se najčešće spominju su vještice, irudice, vukodlaci, đavao (crni ovan ili crni pas). Vještice su prema narodnom vjerovanju sklopile savez s đavlom, što znači da bi neka osoba dušu prodala đavlu, a on bi joj zauzvrat omogućio natprirodne moći. Vještice imaju grbu na leđima, veliki nos, one su bludničile s đavlom i letjele na metli.

Vjerovalo se da ima i lijepih vještica jer i đavo „voli sve što je lijepo“. Krale su i jele djecu, izazivale bolesti, pripremale ljubavne napitke. Uoči Đurđevdana i Spasova znale bi gole uzjahati na vratilo, ući među krave i uzimati mlijeko. Vještice se u hrvatskoj predaji nazivaju i coprenice, vidine, vidurine, višćice, višćine, vešće, babe, štrige, viške, višketine. U Toulouseu je prvi put spaljena vještica 1275., a posljednja 1793. u Poznanu u današnjoj Poljskoj.

Što se tiče Hrvatske, Marija Terezija zabranila je spaljivanje vještica 1758. Osobama koje su optuživane kao vještice netko se htio osvetiti, a neke osobe prozvane su vješticama zbog razočaranja, gubitka djeteta, bolesti, dugova, ozljeda, iznenadne smrti, impotencije. Iako se puno toga moglo medicinski opravdati, vjerovalo se da takve stvari izazivaju vještice. Vještice su u hrvatskoj predaji imale zlo srce, zle oči i đavolsku dušu.

Okupljale bi se u ponoć ili u sumrak, planirale činiti zlo i prepričavale do tada učinjeno. Za vrijeme spavanja mogle su napustiti svoje tijelo i pretvoriti se u neku životinju i opet činiti zlo. Često su se pojavljivale u obliku muhe. Za „vijor“, pijavicu, vjerovalo se da tada vještice kolo vode.

Svećenik, dok služi misu, vidi sve vještice u crkvi, prepoznaje ih, ali to ne smije javno kazati. Kad bi uvečer vještice htjele poletjeti, govorile bi formulu za sretno slijetanje kamo su naumile: „Ni o trn, ni o grm, već o pometeno guvno“. U svom bajanju ne smiju pogriješiti. Pogriješe li, vrate se izubijane.

Zabilježena je priča o svekrvi vještici i nevjesti u podnožju Velebita. Sukladno dobrim običajima, nevjesta nije smjela otići spavati prije svekrve. Svekrva je pak htjela dočekati prijateljicu vješticu pa da idu na Velebit. No, nisu mogle bajati na ognjištu dok nevjesta ne ode spavati. Svekrva je poslala nevjestu na spavanje, a ova je potajice gledala i slušala što rade. Očistile su lug na kominu i onda oguljenim prutovima udarale po njemu govoreći:

– Ni o drvo, ni o kamen, nego ravno pod Velebit. Kad su odletjele, nevjesta je također bajala formulu i pritom pogriješila. Rekla je: – I o drvo, i o kamen, ravno pod Velebit. Kad je poletjela prema Velebitu, udarala je o drvlje i kamenje i izubijala se. Kad je otkrila mužu zbog čega je tako izubijana, on je “namlatija i ženu i mater i materinu prijateljicu” i sve ih skupa odveo „k vratru na ispovid“. U hrvatskim predajama bilo je rašireno vjerovanje da se vještice okupljaju na pokladni utorak, oko ponoći, ispod stabla oraha. U kući na pokladni utorak nije bilo uputno držati preslicu da je ne bi „popišala višćica“ nit dirati kudjelju i igle prije nego što se poškropi kuća.

U Klisu bi se na pokladni utorak svetom vodom poškropila kuća i pojata i nitko od ukućana nije boravio na guvnu jer su na njemu vještice kolo igrale. Nije se smjelo ništa ostavljati pred kućom zbog vještica. U Prološcu pokraj Imotskog vjerovalo se da se vješticu može uhvatiti ako se zavežu komaštre, vjerovalo se da vještica neće iz kuće dok se komaštre ne odvežu. U Senju su za vrijeme poklada vještice bile posebno agresivne pa su muškarci prsa mazali češnjakom i vijence češnjaka vješali ispred ulaznih vrata. U Čačvini su govorili da je na poklade u svakom zaselku po jedna vještica.

Oko 9 sati uvečer sastale bi se i zajedno išle prema Biokovu i tamo igrale kolo do zore. U zoru bi išle na Brač i pošle svaka svojoj kući. Na Čistu srijedu bi od umora ostajale kod kuće. Prema imotskoj predaji, vještice bi se na Biokovu okupljale ispod jednog oraha, a nakon mazanja mastima išle su činiti zlo po selima. Ako bi došlo do svađe s nekom ženom na Čistu srijedu, onda bi joj ljudi u Imotskoj krajini govorili: „Al si sinoć na Bijakovi bila“. Na Čistu srijedu se u Usori vraćalo predivo na preslicu koje se skinulo na pokladni utorak da „ga vištice ne popljuvaju“. Taj se dan za jelo kolje pijetao i jede češnjak. Vještice su, uz ostalo, imale moć bacanja uroka očima, a mogle su ureći i životinje koje bi nakon toga uginule. Često su bacale uroke na djecu. Protiv uroka moglo se boriti samo molitvom.

Nadnaravna bića bile su i more u koje su naši preci također vjerovali. More su zapravo povještičene djevojke. U hrvatskoj tradiciji more su stare cure, usidjelice, koje napadaju muškarce u snu. Nisu ih ubijale već mučile, trale, a kad bi se netko iz sna probudio, osjećao je umor. U Dalmatinskoj zagori vjerovalo se da more postaju od djece rođene u košuljici i od vještica. „Mora nastaje tako da žena rodi dite s nekon košuljicon.

To dite, kad postane cura, onda je mora. A kad se uda, nastane vještica. Tribalo je skinut tu košuljicu s nje – i bacit priko kuće tri puta govoreći: Rodilo se dite, u bijelu odijelu, nije mora ni vještica, nego prava kršćanica. To se tako reče i neće biti mora“, govorili su kazivači dr. Marku Dragiću. More moć stječu kad postanu punoljetne. Može se pretvoriti u neku životinju – mačku, kokoš, pticu. More su se često osvećivale momcima koji su ih ostavili. Znale su se osvećivati i djevojkama iz zavisti i ljubomore. Vukodlaci su gotovo najpoznatija demonska bića, u Hrvatskoj se vjerovalo da se pokojnik povukodlači ako preko njega prijeđe pas, mačka ili kokoš. Vukodlaci su zli i žele ljudima nanijeti zlo.

U hrvatskoj tradiciji svećenik pred svjedocima treba probosti vukodlaka šiljatim kolcem od drveta od kojeg je bila Isusova kruna nakon čega se vukodlak više ne bi ukazivao. Vukodlak je često poistovjećivan s vampirom, demonskim bićem koje ustaje iz groba. Zaštita od demonskih bića bijeli je luk, na ognjištu se loži smrekovina ili trešnjevina, a najviše je pomagala blagoslovljena vodica kojom se škropilo. Zvona isto imaju moć tjeranja demona. Sva demonska bića nestaju u zoru, pojavom sunca i kukurijekanjem pijetlova. Zora je simbol Kristova dolaska.