'Hrvatskosrpski jezik nije postojao ni u Jugoslaviji, njime se ne može ni govoriti ni pisati'

U bilješci o knjizi "Pravo na jezik", što ju je sveučilišni profesor Marko Alerić (1970.) upravo objavio u nakladi Školske knjige, piše da će ona pomoći širokom krugu govornika hrvatskoga standardnog jezika i da će znatno smanjiti razinu "straha" od jezika i poučavanja. I doista, čim je počnete čitati, shvatite da je namijenjena i nastavnicima, i učenicima, i roditeljima, i studentima, no poznavatelji jezičnih prilika u Hrvatskoj lako će uočiti da njezini dometi umnogome nadilaze razinu jednog priručnika. Nizom dobro argumentiranih znanstvenih teza redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zapravo pobija zablude o tzv. zajedničkom jeziku te rješava neke dugogodišnje jezične probleme. Stoga bi njegova knjiga, izvrsno napisana, vrlo pregledna te laka za čitanje, mogla izazvati brojne reakcije. Pogotovo one s političkim konotacijama.

Zašto naziv knjige "Pravo na jezik"? Sugerirate li time da je to pravo nekome uskraćeno? Naslovom "Pravo na jezik" htio sam pokazati da je jezik najtješnje povezan s čovjekom, bilo kao pojedincem bilo kao članom društvene zajednice. Jezik je toliko poseban i po tome što nas istodobno i najviše individualizira i najviše kolektivizira. Zato istodobno postoji i jezik pojedinca i jezik zajednica, od onih užih, kakve su npr. obiteljske zajednice, pa sve do one najšire zajednice, a to je čovječanstvo u cjelini. Jezik je isključivo obilježje čovjeka koje se ostvaruje na temelju jezične sposobnosti koju ima svaki čovjek. Zato je pravo na jezik zapravo pravo na ostvarivanje jezične sposobnosti, koju pak ostvarujemo kad smo uključeni u neku društvenu zajednicu. Moramo biti izloženi slušanju onoga što ljudi oko nas govore kako bismo ostvarili jezičnu sposobnost, a potom se možemo uključiti u život šire društvene zajednice. Kad se postupno uključujemo u širu društvenu zajednicu, kao što je npr. država, tada moramo na neki način promijeniti svoj jezik, odnosno usvojiti jezični sustav koji je obilježje upravo te šire društvene zajednice, a koji se više ili manje razlikuje od jezika užih društvenih zajednica. Pravo na jezik mora biti omogućeno svakome. I to nije samo pravo na obiteljski, materinski govor, nego i na materinski jezik, to jest pravo na standardni jezik. Dakle, pravo na to da budem poučen standardnom jeziku kako bih se mogao ravnopravno, uspješno i aktivno uključiti u život šire društvene zajednice.

Stjecajem povijesnih okolnosti Hrvati su se za svoj nacionalni jezik izborili praktički tek osamostaljenjem Hrvatske, jer u jugoslavenskoj federaciji formalno je postojao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik. U svojoj knjizi suprotstavljate se tezi nekih lingvista da je riječ o nadnacionalnom, zajedničkom jeziku koji se raspao s Jugoslavijom, odnosno da su hrvatski i srpski nasljednici toga srpskohrvatskog jezika. Da, dobro uočen problem. Ne može postojati društvena zajednica koja nije obilježena svojim jezikom, koji se više ili manje razlikuje od jezika bilo koje druge zajednice. Bez svoga jezika zajednica ne može postojati. Dakle, ako su Srbi i Hrvati, slično kao Bugari i Makedonci, ili Danci, Šveđani i Norvežani, postojali i postoje kao individualni narodi i ako se takvima osjećaju, onda oni imaju i svoje jezične sustave koji ih najviše obilježavaju i koji se više ili manje razlikuju. Činjenica da se neki jezici razlikuju više, a neki manje lingvistički nije ni na koji način upitna niti ona određuje pojedine jezike. Naime, nikad u lingvistici nije bilo utvrđeno u kojim se jezičnim obilježjima, i u kojoj mjeri, jezici moraju razlikovati da bi se mogli smatrati međusobno različitima.

Hrvatski je narod oduvijek, od stvaranja svoje društvene zajednice, imao svoj jezik, prilagođen njemu i njegovim potrebama, koji mu služi kako bi mogao iskazati sve ono što je njemu kao narodu potrebno, a što se razlikuje od onoga što je potrebno i što obilježava druge društvene zajednice. Pri tome mislim na činjenicu da svaki narod ima svoju kulturu, svoj način života, okruženje u kojem živi, a sve se to očituje i u jeziku i više ili manje razlikuje od bilo kojeg drugog naroda. Hrvati su posebni po tome što su se cijelu svoju povijest borili za očuvanje svoga jezika, za to da budu jezično suvereni jer u nekim razdobljima nisu bili suvereni u smislu postojanja vlastite države. O tome je posebno govorio, nažalost pokojni, poznati kolumnist Večernjeg lista i vrlo ugledni novinar Milan Jajčinović, koji kaže da su Hrvati, i kad nisu imali državnu suverenost, uvijek imali jezičnu suverenost. Nama kao narodu jezik je iznimno važno obilježje, za razliku od nekih drugih naroda koji nisu bili pod pritiskom da se odreknu svoga jezika, pa smo stoga s razlogom vrlo osjetljivi na svoj jezik. Razlike među jezicima nekad su veće, nekad manje, međutim one ni na koji način ne utječu na jezičnu samostalnost i na pravo njihovih govornika da svoj jezik smatraju drugačijim od drugih jezika, kao i da se služe svojim jezikom. Znanstveno nije utemeljeno mišljenje da se hrvatski jezik osamostalio tek raspadom Jugoslavije, jer se time zanemaruje sve ono što se prethodno zbivalo u hrvatskoj jezičnoj povijesti – trajna borba za očuvanje hrvatskoga jezika, opisana u vrhunskim znanstvenim djelima. Ono što nas može zbuniti jest sličnost među jezicima, pa nam se može učiniti da razlike među nekim jezicima ne postoje, da su ti jezici dio istoga jezičnog sustava. No moramo imati na umu da je ono što redovito primjećujemo jezična sličnost na razini oblika riječi, ali ne i na razini njihova sadržaja, a značenje riječi nije samo denotativno nego i konotativno.

Možete li nam to objasniti nekim primjerom? Na primjer, riječ "primorje", iako je ista u slovenskom i u hrvatskom jeziku, tj. ima isto denotativno značenje (pojas kopna uz more), Slovencima označava Slovensko primorje, a Hrvatima Hrvatsko primorje, što znači da je konotativno značenje tih riječi Slovencima i Hrvatima različito.

Vratimo se na tezu da su hrvatski i srpski nasljednici srpskohrvatskog jezika. Čime je ta teza motivirana? Teza o srpskohrvatskom jeziku motivirana je željom za stvaranjem ne samo jezičnog nego i narodnog zajedništva, tj. temelji se na jugoslavenskoj ideji o tome da su Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci – dakle svi koji se služe štokavskim narječjem kao dijelom svojih jezika – pripadnici istoga naroda. Ta znanstveno neutemeljena teza širi se uglavnom iz srpskih lingvističkih, kulturnih i intelektualnih krugova, a u hrvatskima nikad nije bila prihvaćena. Prema toj tezi, koju zastupa i profesor Ranko Bugarski, srpskohrvatski jezik, a to znači i tzv. srpskohrvatski narod, nadređen je hrvatskom, srpskom, bošnjačkom i crnogorskom.

Pokušavajući dokazati da su hrvatski, srpski, crnogorski i bošnjački jezik proizišli iz srpskohrvatskoga jezika, taj srpski lingvist navodi da se slična jezična razdvajanja mogu vidjeti kod svih policentričnih jezika – engleskog, španjolskog, francuskog, njemačkog i drugih. Slažete li se s njime? Ne slažem, i to sam u knjizi, nadam se, dobro obrazložio. Najprije treba znati značenje pojma "policentričan", tj. da se jedan jezik, zbog činjenice da se ostvaruje u različitim prostorima, različito ostvaruje. Policentričnost se nikako ne može utvrditi za hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik jer oni nisu dio nekog drugog jezika čije bi bile policentrične inačice. Policentričnost se može utvrditi za svaki od tih jezika, npr. hrvatski se na jedan način ostvaruje u Hrvatskoj, na drugi među Hrvatima koji žive u Mađarskoj, na treći među Hrvatima koji žive u Austriji itd. Engleski, portugalski, španjolski i drugi jezici primjer su policentričnih jezika koji osim u svojim matičnim društvenim zajednicama postoje i u onima koji su te jezike prihvatili kao svoje standardne jezika, npr. u SAD-u, Indiji, Brazilu, Argentini.

Postoji li danas društvena zajednica koja hrvatskosrpski smatra svojim jezikom i koja njime govori? Hrvatskosrpskim jezikom ne može se niti govoriti niti pisati. Može se pisati i govoriti kombinacijom, npr. hrvatskog i srpskog, bošnjačkog i crnogorskog, ili drugih jezika. Najčešće se te kombinacije i ostvaruju u govorima, i to pograničnih mjesta, što je potpuno prirodno, i takva se stanja u obliku kontaktnih jezika pojavljuju svugdje u svijetu. Nije ništa neobično da Hrvati koji žive uz granicu sa Srbijom u svojim govorima imaju elemente srpskog jezika, a oni koji žive blizu Slovenije elemente slovenskoga jezika, no to zbog tih kombinacija nije neki novi jezik. Oni koji i dalje zastupaju tezu o zajedničkom, tzv. srpskohrvatskom jeziku zapravo pokazuju vlastito nerazumijevanje jezičnih i društvenih zakonitosti. Istina, neki od njih misle da jezično povezivanje sprečava međusobne sukobe i da vodi prema skladu i povezivanju različitih društvenih zajednica. Međutim, takvo je mišljenje, mogao bih reći, naivno jer i u najužim društvenim zajednicama, u obiteljima, također postoje sukobi, što znači da jezično ujedinjavanje nije uvjet koji bi jamčio društveni sklad i mir. Upravo suprotno, prihvaćanje činjenice da druge zajednice imaju pravo na svoj jezik, da su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski više ili manje različiti jezici i učenje tih jezika u dijelu u kojem se oni razlikuju, vodi prema prihvaćanju druge zajednice, druge kulture, prema njezinu poštovanju, a ne svojatanje i uskraćivanje prava drugima na postojanje.

Dakle, nisu u pravu oni koji kažu da Bošnjaci govore hrvatskosrpskim jezikom? U Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda. Svaki od njih upotrebljava svoj jezik, s većim ili manjim utjecajem drugih jezika. Nijednom od tih naroda ne može se uskraćivati pravo na vlastiti jezik, odnosno na to da ga ne samo imenuje nego i da ga samostalno oblikuje i razvija, više ga ili manje razlikujući od drugih jezika.

A kojim jezikom govore djeca u obiteljima u kojima je jedan od roditelja npr. Hrvat, Čeh, Rus, a drugi Srbin, Slovak, Ukrajinac? Ako se dijete rodi u obitelji u kojoj je, na primjer, otac Srbin, a majka Hrvatica, ili otac Nizozemac, a majka Njemica, postoji mogućnost da ti roditelji u razgovoru sa svojim djetetom upotrebljavaju jedan jezik, ali ako upotrebljavaju oba jezika, rezultat će biti kombinacija jednoga i drugog jezika, a nikako neće nastajati neki novi jezik, niti će to dijete moći ustvrditi da upotrebljava neki poseban, drugačiji jezik od jezika svojih roditelja. Jezično povezivanje i jezično miješanje jest činjenica, ali time ne nastaju novi jezici. Kao što ni kombinacijom češkog i slovačkog ne nastaje češkoslovački ni slovačkočeški jezik, nego možemo reći da, npr. neki Čeh govori češkim jezikom s elementima slovačkog jezika, ili da Makedonac govori makedonski s elementima bugarskog jezika, da Hrvat govori hrvatski s elementima srpskog jezika i obrnuto. Dakle, time što u svojim jezičnim ostvarenjima upotrebljavamo različite jezične kombinacije, ne nastaju novi jezici.

Prije sedam godina u javnosti je osvanula Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori govori isti jezik. Potpisali su je i brojni intelektualci iz Hrvatske, među njima i sveučilišne profesorice Maša Kolanović i Snježana Banović, književnica Ivana Bodrožić, političarka Sandra Benčić i drugi. Što je zapravo namjera toga dokumenta i njegovih potpisnika? Najčešće je riječ o osobama koje, očito, nemaju jasan nacionalni identitet, odnosno o tome da nemaju jasnu svijest o nacionalnoj pripadnosti. Među njima ima i dobronamjernih, koji naivno misle da je jezično ujedinjavanje put prema miru, skladu i toleranciji jednih i drugih. Ta deklaracija i njezin sadržaj pokazuju nerazumijevanje jezika kao komunikacijskog sustava koji uvijek pripada nekoj društvenoj zajednici. Ni u deklaraciji, a ni u znanstvenim radovima koji su se time bavili nije definirano kakav bi to bio jezik niti od kojih bi se on elemenata sastojao.

Možemo li onda reći da je taj zajednički jezik iz te deklaracije zapravo nepostojeći hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski jezik, koji neki nazivaju i "našim jezikom"? Taj jezik nikada nije bio ni opisan niti se upotrebljavao kao standardni jezik. Čak ni u Jugoslaviji. A ako neka država želi funkcionirati, ona mora imati jedinstven standardni jezik, što je i bio jedan od razloga zašto ta država nije mogla opstati. Dakle, taj jezik nikada nije bio ni oblikovan ni propisan. Već od 1974. u saveznim tijelima Jugoslavije postoji služba koja na četiri jezika prevodi sve dokumente koji se objavljuju u federaciji, tj. na slovenski, hrvatski, srpski i makedonski jezik. Svi oni koji tvrde da je postojao nekakav zajednički hrvatskosrpski jezik zanemaruju činjenicu da on ni formalno ni sadržajno nije postojao na razini federacije.

Može li, ipak, Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisati osoba sa snažnim osjećajem nacionalne pripadnosti? Naravno, ne mislim na pripadnost nepostojećem jugoslavenskom narodu. Ne, nikako. Ne mora netko imati jaku svijest o nacionalnoj pripadnosti, no trebao bi biti svjestan da upravo stvaranje tzv. hibridnih, miješanih jezika dovodi do nametanja brojnije i utjecajnije jezične zajednice onoj koja je manje brojna i manje utjecajna. Potpisivanjem navedene deklaracije pokazuje se nepripadanje nekoj društvenoj zajednici, što i sam Bugarski, kao vodeći zastupnik ideje o tzv. zajedničkom jeziku, navodi u svojoj knjizi "Jezik i identiteti", u kojoj piše kako je njegov jezik srpskohrvatski, kako je istodobno i Jugoslaven i Srbin, ateist i pravoslavac, što je besmisleno.

Znači li to da potpisnici Deklaracije, oni iz Hrvatske, ne mogu reći da govore hrvatskim i tim nekim zajedničkim jezikom? Ne mogu, jer zajednički jezik ne postoji. Da je eventualno oblikovan, oni bi tim jezikom mogli govoriti kao drugim, stranim jezikom. Moguće je da se oblikuju jezici koji nisu dio društvenih zajednica, takav je bio i esperanto, međutim takvi jezici ne žive kao organski idiomi, idiomi kojima se služe pripadnici društvenih zajednica, nego kao umjetni jezici.

Danas pak srpski jezikoslovci tvrde da je srpski jezik nadređen južnoslavenskim jezicima. Što je najgore, i u školama uče djecu da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim. Zašto to čine? Nažalost, u pozadini je ponovno ideja o stvaranju neke zajedničke, jedinstvene društvene zajednice u kojoj bi dominirali Srbi, kao što je bilo u prošlim jugoslavenskim zajednicama. I sada kada je to nemoguće ostvariti u obliku neke zajedničke državne zajednice, to se pokušava zadržati kao neka središnja misao kojom se nastoji održati živom ideja o eventualnom ponovnom državnom ujedinjenju južnoslavenskih naroda.

Hrvatska država, dakle, uvijek mora biti na oprezu i upozoravati na tu lošu rabotu? Tako je. Neki srpski jezikoslovci griješe u tome što hrvatski jezik izjednačavaju sa štokavskim narječjem, a hrvatski i srpski razlikuju se i po tome što srpski jezik ima dva narječja, torlačko i štokavsko, a hrvatski tri: čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje. Dakle, hrvatski i srpski bliski su samo u štokavskom narječju, koje se, opet, kod srpskih i hrvatskih govornika ostvaruje na različit način. Oni misle: Hrvati su štokavci, a štokavci su u većini i Srbi, pa su onda Hrvati zapravo Srbi, što je totalna glupost s obzirom na to da u suprotnom jedan od tih naroda, sa svojim jezikom, ne bi ni postojao.

Osvrnimo se malo na našu jezičnu praksu. Devedesetih godina prošlog stoljeća svjedočili smo težnji Hrvata da se jezično što više odmaknu od Srba, što su neki nazivali jezičnim nasiljem i politički motiviranim jezičnim promjenama. O čemu je zapravo riječ? Da, devedesetih godina bilo je i različitih nepotrebnih intervencija u hrvatski jezik, ali isto se tako ne može osporiti bilo kojem narodu pravo na to da svoj jezik razvija u skladu sa svojim potrebama. Tada se dogodilo ne samo političko odvajanje Hrvata i drugih naroda od jugoslavenske državne zajednice nego je došlo i do promjene društvenog uređenja, pa je u jezik trebalo ili vratiti neke pojmove ili stvoriti neke nove. Jezik se mora razvijati. Kad se to ne bi zbivalo, onda bismo, zapravo, stalno živjeli u istom vremenu jer upravo jezičnim promjenama pokazujemo i društvene promjene. Mnoge su promjene bile motivirane time što se željelo što više udaljiti od srpskog jezika, tj. naroda koji je izvršio agresiju na hrvatski narod. I to je prirodno pravo svakog naroda koji je ugrožen. Danas se to događa i u odnosu ukrajinskog i ruskog jezika. Također, ako se Makedonci žele razlikovati od Bugara, koji ih jezično svojataju, onda su i njihova nastojanja za jezičnim udaljavanjem potpuno legitimna.

Možete li nam navesti neki primjer nepotrebnih jezičnih intervencija? Sve one jezične intervencije koje su se odnosile na promjenu društvenog sustava bile su dobre, pa smo umjesto sekretarijata dobili ministarstva, umjesto sekretara tajnika, umjesto oficira časnika itd. Kad je trebalo stvoriti pojam za oblik trgovačkog društva, oslonili smo se na hrvatsku jezičnu tradiciju i uzeli riječ dionica, koja se dugo nije upotrebljavala, pa onda dobili dioničko društvo. Bilo je i nepotrebnih promjena. Na primjer, izvješće, što je imenica ruskoga podrijetla, umjesto izvještaj, glasovanje umjesto glasanje i dr.

Vidio sam u vašoj knjizi još nekih zanimljivosti. Je li neprihvatljivo da Srbin u komunikaciji s Hrvatom upotrebljava isključivo srpski jezik i obrnuto? Kada Srbin dođe u Hrvatsku i odluči ovdje živjeti, trebao bi naučiti hrvatski jezik. To vrijedi i za Hrvata koji ode u Srbiju. Inzistiranje na svom jeziku pod parolom "ti me moraš razumjeti jer govorimo istim jezikom" potpuno je neprihvatljivo. Drugi jezik ne trebamo učiti u potpunosti, nego samo utvrditi razlike i onda tim razlikama ovladati. Moram napomenuti i da je pogrešno hrvatski jezik nazivati ijekavskim, a srpski ekavskim, tj. svoditi razliku među tim jezicima na razliku u refleksu glasa jat.

A trebaju li naše televizije prevoditi filmove u kojima se glumi na srpskom jeziku? Treba omogućiti svakom gledatelju da izabere. Zahvaljujući tehnologiji, danas nije nikakav problem omogućiti gledanje filma na izvornom jeziku uz prijevod ili, ako to gledatelj želi, bez prijevoda.

Zašto je važno da standardni jezik bude stabilan jezični sustav? Standardni jezik nastao je kao ostvarivanje prava pripadnika šire društvene zajednice na aktivno i ravnopravno sudjelovanje u njezinu životu. Prije 19. stoljeća postojali su jezici elite i jezici koje su upotrebljavali pripadnici užih društvenih zajednica. Njima je bio onemogućen pristup u viši društveni sloj, a obrazovanje im je bilo onemogućeno. Zato standardni jezik moramo razumjeti kao privilegij. Taj jezični sustav ima svoja obilježja od kojih je jedno od najvažnijih stabilnost. Mi istodobno pripadamo i užoj i široj društvenoj zajednici. Jedan jezik ostvaruje se kao pokazatelj pripadnosti užoj društvenoj zajednici; to je naš mjesni govor, obiteljski govor, a drugi se upotrebljava kad se pokazujemo kao pripadnici šire društvene zajednice; to je hrvatski standardni jezik.

Česte promjene u standardnom jeziku nisu ni potrebne ni prihvatljive. Danas se nikako ne može govoriti o potrebi za restandardizacijom hrvatskoga jezika. Hrvatski standardni jezik oblikovan je, poučava se u školama, a svrha poučavanja, koje treba biti cjeloživotno, jest omogućiti trajno poučavanje hrvatskoga jezika i trajno usavršavanje jezičnih djelatnosti: slušanja, govorenja, čitanja i pisanja.

Međutim, neki vaši kolege jezikoslovci, poput Mate Kapovića, zauzimaju se za jezičnu slobodu, tj. za ukidanje norme standardnog jezika. Do čega bi dovela ta, nazovimo je, pobuna protiv standardnoga jezika? Time se dosta bavim u knjizi. Pobuna protiv standardnog jezika zapravo je pobuna protiv jezika u skladu s pravilima i težnja prema jezičnoj anarhiji, što kao posljedicu ima ukidanje i nemogućnost postojanja širih društvenih zajednica. Nama je jasno kakva bi bila situacija bez standardnoga jezika, jer ona je u Hrvatskoj postojala prije 1830-ih godina. Tada nije postojalo ni jezično, u smislu zajedničkoga javnog jezika, a to znači ni društveno jedinstvo. Težnja za tzv. apsolutnom jezičnom slobodom jest težnja za time da se jezična igra igra u neskladu s pravilima, odnosno da se igra kao što se nogometna utakmica igra među članovima obitelji, bez ikakvih pravila. Pokušaj omogućavanja tzv. jezične slobode vodi ne samo u jezičnu nego i u društvenu, opću anarhiju. Mnogi zastupnici teze o jezičnoj slobodi svoje sljedbenike zavaravaju sugerirajući im da se komunikacija može odvijati bez pravila, ali svoje tekstove ipak redovito pišu u skladu s normom standardnoga jezika, što pokazuje njihovu nedosljednost.

Smatrate, dakle, da taj eksperiment neće uspjeti? Ne da neće, nego nije uspio. To je čisti eksperiment kojemu je u pozadini rušenje ustaljenih jezičnih i društvenih pravila.

Pretpostavljam da na svoje teze iznesene u knjizi očekujete reakcije? Naravno. Kao znanstvenik volio bih da knjigu pročita što više ljudi, ne samo jezikoslovaca nego i stručnjaka iz drugih područja. Očekujem da će sve teze koje su dobro argumentirane biti prihvaćene, a i da će knjigom biti riješeni neki dugogodišnji problemi i zablude te da ćemo moći u miru nastaviti razvoj hrvatskoga jezika.

Na kraju bih vas pitao nešto kao člana Vijeća za hrvatski jezik. Hoće li to tijelo, kojemu je oblikovanje jezične politike glavna zadaća, rješavati i jezične nedoumice ili će one biti prepuštene Institutu za hrvatski jezik? Govornici standardnog jezika imaju pravo znati što je u standardnom jeziku pravilno, a što nepravilno, no Vijeće se neće baviti konkretnim pitanjima jezične pravilnosti, jer time se najviše bavi Institut za hrvatski jezik. Mi ćemo se baviti utvrđivanjem hrvatske jezične politike, jezičnim poučavanjem, primjenom jezičnih tehnologija i drugim važnim temama kojima je cilj poboljšati komunikaciju na standardnom jeziku.

Znači li to da nam novi pravopis nije potreban, odnosno da u uporabi ostaje institutski pravopis? Izrada novih priručnika nije u planu. Pravopis Instituta za hrvatski jezik riješio je pravopisna kolebanja i uveo pravopisnu stabilnost.