Zagreb i Dubrovnik predstavljaju osovinu hrvatskog građanskog duha. Taj se temelji na društvenoj otvorenosti, ideološkoj slojevitosti i gospodarskoj poduzetnosti u ozračju uvažavanja odgovornog pojedinca: uz slobodu mišljenja, govora i djelovanja unutar općeprihvaćenih pravila. Povijesno, u Hrvatskoj, Zagreb i Dubrovnik najbolje odražavaju vrijednosti građanskog staleža.
I Zagreb i Dubrovnik nalaze se na samim rubovima Hrvatske, Zagreb na sjeverozapadu, Dubrovnik na jugoistoku. A ipak, i tako razdvojeni, dali su neprocjeniv doprinos koheziji hrvatskog narodnog bića i prostora. I u najstrašnija vremena turskih ratova, i zagrebačko Prigorje i Zagorje i Dubrovačka Republika ostaju oaze slobode i nacionalnog identiteta, tvrda jezgra nepokorenog Hrvatskog Kraljevstva, zalog obnove u povoljnijim vremenima.
I Dubrovnik i Zagreb afirmiraju se u našoj povijesti pred otprilike 1000 godina. Od zbijega lokalnih Romana koji spašavaju glavu seobom na strmu hrid Rause, koja tijekom sljedećih pola tisućljeća ulazi u stanje suživota sa slavenskim kopnenim susjedom, Dubravom, Grad godine 1000. postaje nadbiskupija i ključno središte bizantske moći na južnom Jadranu, Dalmaciji Superior.
Zagreb se u povijesti pojavljuje naglo krajem 11. stoljeća, u Regnumu Slavoniae, kad ugarski kralj Ladislav ondje osniva biskupiju, što pretpostavlja barem protourbanu naseljenost zagrebačkog Prigorja. Zagreb izrasta u središte Kraljevine Slavonije unutar trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, kojoj je i danas pod imenom Republike Hrvatske glavni grad.
Dvije ambiciozne slavenske države
I Domovinski je rat potvrdio važnost Zagreba i Dubrovnika: da je i jedan od njih pao, budućnost Hrvatske bila bi jako upitna. Može se slobodno reći da je srpski agresor napadom na Dubrovnik učinio fatalnu pogrešku, jer Dubrovnik je ipak bio nešto što je jako puno ljudi po svijetu doživljavalo kao „hrvatsko“. Tako padaju u vodu sve one propagandne tlapnje o „vjerskom i etničkom sukobu“, i rat se prepoznaje kao čin međunarodne agresije. Što mijenja i politiku velikih sila i vodi do priznanja Republike Hrvatske.
Danas kad se osovina Zagreb – Dubrovnik sažima u 45 minuta leta zrakoplovom i kad iz jadranskih valova izviruju obrisi Pelješkog mosta, vrijedi se zapitati otkad datira interes hrvatskog državnog vrha za ujedinjenje Dubrovnika i južne Dalmacije. Srećom, postoje povijesni spomenici koji nam mogu osvijetliti taj važan povijesni korak. Dogodio se oko godine 1080. i tema je ovog osvrta.
Do godine 1000. uspostavile su su na istočnom Jadranu dvije ambiciozne slavenske državne tvorevine, jedna je već kraljevina od 925. – Hrvatska, a druga, Duklja, to će postati u drugoj polovici 11. stoljeća. Hrvatska kneževina i kraljevina završavaju na Cetini. Između Cetine i Neretve bili su Neretljani (Narenta, Paganija, Neretljanska oblast), pa zatim Hum (Zahumljani), pa Konavljani i Travunjani. Slijedi Duklja koja 1078. postaje respektabilna kraljevina, pa tako kao Crna Gora postoji na zemljovidu Europe i danas.
Oblasti između Hrvatske i Duklje bile su nedvojbeno u povremenim posebnim odnosima s te dvije državne tvorevine, a nesumnjivo su bile i pod pritiskom snagatora balkanske unutrašnjosti, Bugarske, Srbije i Bosne. Na dijelu te južne obale, Južne Dalmacije, razvija se Rausium kao romanski urbani centar koji se spajanjem sa svojom izravnom slavenskom pozadinom pretvara u Dubrovnik, te korak po korak postaje jaka politička, komercijalna i kulturna snaga na istočnom Jadranu.
Od dijelova navedenih „Sklavinija“ Dubrovnik/Ragusa postupno stvara svoju astareju (gradsko područje) i postaje urbana republika s jakom ruralnom bazom. Ta se republika 1358. priključuje Hrvatskoj i njezin je dio do danas. Širenjem Dubrovnika na sjever, a Hrvatske na jug, imamo nakon stoljeća previranja ono što imamo danas, hrvatsku južnu Dalmaciju. Pojedine Sklavinije i njihovi vladari povremeno su pokušavali postići suverenost. Mihajlo Višević Zahumski (oko 910. – oko 928.) se na Splitskim saborima, koji su rješavali pitanje Crkve u Hrvata, priključio hrvatskom kralju Tomislavu, no nije stekao trajnije priznanje svoje kneževine. Neretljanski se vladari, iudices, povremeno diče čak titulom reges. Hum unutar Bosanskog Kraljevstva u 14. i 15. stoljeću postoji kao polunezavisna jedinica – hercegova zemlja, Hercegovina.
Proširili vlast na Hum
Kao što im samo ime kaže, a potvrđuje i spis De administrando imperio – O vladanju carstvom cara Konstantina Porfirogeneta (913. – 959.) sastavljen oko 950., Viš(lj)evići su doselili s Visle u Poljskoj. Za nekog čiji su se preci doselili s onu stranu Karpata, Mihajlo Višević jako je dobro pogodio izabravši Ston kao središnji dvor svoje kneževine. Brežuljak Gradac, na kojem podiže dvor, stoji 98 metara nad morem, tek koji metar manje nad poljem, sâm, odvojen od bilo kakvog brdskog izdanka koji bi omogućio dostup. Strateški savršen položaj, kako su već zaključili Bizantinci kad su ondje podigli kasnoantički kastrum. U tom kastrumu sigurno je postojala bogomolja, nasljednik koje je crkvica sv. Mihajla.
Ston se strateški smjestio uz samu prevlaku koja spaja kopno s poluotokom Pelješcom – Ratom. Današnji dubrovački kasnosrednjovjekovni grad Ston leži pod strmim brežuljcima. Uz one na sjever (Zjat) prolazi čuveni stonski zid koji su Dubrovčani podigli za osiguranje poluotoka, nakon što su kupili Pelješac od cara Dušana i bosanskog bana Stjepana Kotromanića 1333. Između tih strmina i sljedećeg hrpta na jugu/jugozapadu ljevkasto se uvlači Stonsko polje koje se na istoku/jugoistoku prelijeva u plićake sa solanama. Uz podnožje sjevernog obronka leži suho korito koje se puni u vrijeme kiša kad postaje potok Perun, što podsjeća na slavensko podrijetlo Viševića.
Za vladavine Mihajla Viševića Zahumljani su nadzirali obalni pojas od Neretve do Zatona. Mihajlo se isticao pomorskim pothvatima, 926. osvojio je Siponto u Apuliji, a Ston posjeduje jako dobre zaklonjene položaje za sidrenje flote u Malostonskom zaljevu i Stonskom kanalu, dok se uvalom Prapratna na južnoj obali tek koji kilometar od sv. Mihajla veže s otvorenim morem.
Hrvatska se znanost uglavnom slaže da je Mihajlo Višević u ranom desetom stoljeću pokrenuo uređenje Stona kao prijestolnice, te da rana faza arhitekture i pleterne skulpture sv. Mihajla datira iz njegova vremena. U 11. stoljeću dolazi do pregradnji, javljaju se nove skulptorske dekoracije i freskiranja unutrašnjosti crkvice, uglavnom u okviru djelatnosti dukljanskih vladara vojvode Stjepana Vojislava (1018. – 1043.) i kralja Mihajla (1046. – 1081., kralj od 1077./78.) koji su proširili svoju vlast na Hum. U svakom slučaju Ston tijekom gotovo dva stoljeća igra ključnu ulogu u povijesti i kulturi ne baš tako beznačajnog teritorija.
Izgleda da se arhitektonske faze sv. Mihajla dobro poklapaju s ritmom političkih promjena u južnoj Dalmaciji. Ne znamo kakva je točno bila prvotna crkva, no nije isključeno da je formatom i u glavnim crtama sličila onome što nakon turbulentne povijesti propadanja i obnova vidimo danas. To jest, da se radilo o crkvici, zaista crkvici jer njezin jednobrodni korpus s jedva istaknutim pravocrtnim svetištem mjeri 6,5. x 4,5 m.
Crkvica ima još jednu izuzetnu osobinu – viša je (preko 7 m) no što je dugačka. Ta vertikalna izduženost u silueti naglašena je malom kupolicom unutar pravocrtnog tornjića i lijepo korelira s masivnim zapadnim zvonikom koji je potvrđen nedavnim istraživanjima i koji je pokrivao cjelokupnu zapadnu fasadu, znak statusa kakav su, slijedeći umjetnost središta Franačkog Carstva uvelike u svojim gradnjama, koristili hrvatski vladari i velmože od 9. stoljeća nadalje. To određuje sv. Mihajla kao izrazito dvorsku crkvu. Fragmenti pleterne skulpture pokazuju više slojeva, koji se svode na proizvode od oko 900. godine, u standardnom stilu jadranskog pletera, i drugi, mlađi, sloj u vidu gustih prepleta vitice koji poput saga prekrivaju površine, a to je stil koji se oko sredine 11. stoljeća formira u južnoj Dalmaciji.
Ovoj drugoj fazi sv. Mihajla pripada i oslik crkve u kojem je ključni prikaz lik vladara, donatora, s crkvicom u rukama u niši do ulaznih vrata. Te freske, nastarije očuvane u našoj domovini, nastale su vjerojatno između 1050. i 1100., a u njima je, navodim riječi velikog znalca, Cvita Fiskovića, očit ranoromanički linearizam, no kroz tu rustičnost izbijaju i vlastite oznake kakve nisu pronađene ni u italskim ni u drugim dalmatinskim freskama. Možda je slikar pripadao radionici koja se mogla razviti „u slikovitom južnodalmatinskom kraju, otvorenom svim uplivima, ali i prožetom vlastitim južnjačkim temperamentom“ (Fisković, C., 1965.).
Na modelu crkvice jasno se vidi tornjić kupole te masivni zapadni toranj. Kralj nosi krunu sa zaušnjacima i tri križića, dakle karolinšku krunu kakvu nosi hrvatski kralj na poznatom reljefu u Splitu i na pečatu Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.). Lik u Stonu prepoznat je kao prvi dukljanski kralj Mihajlo koji je od pape dobio priznanje svog naslova i kraljevstva, ili, možda, njegov otac Stjepan Vojislav, koji je velikom pobjedom nad lokalnim bizantskim snagama postavio temelje Dukljanskom Kraljevstvu.
Ovdje Mihajlo slijedi korake svog suvremenika, zacijelo saveznika i najvjerojatnije uzora, hrvatskog kralja Dimitrija Zvonimira (1075./76. – 1088./89.). I Zvonimir je pri krunjenju zakletvu položio vjernosti papi i tako uveo Hrvatsku u red priznatih europskih država. Kao takav snažno je podupirao reformni pokret, djelatnosti nadbiskupa Lovre i reformiranih benediktinaca. Na južnom Jadranu poluga reforme bio je samostan benediktinaca sv. Marije na Lokrumu, koji je imao uske veze s metropolijom u Splitu.
Ovdje neće biti naodmet nekoliko riječi o najvećem ranohrvatskom vladaru, kralju Dimitriju Zvonimiru i o njegovoj supruzi kraljici Jeleni poznatoj i pod imenom „Lepa“.
Zvonimir se 1069. godine u dokumentima spominje kao ban u pratnji Petra Krešimira. Godine 1075. je dux, te iste godine i rex, zaobišavši tako Krešimirova nećaka, vojvodu Stjepana. Da Zvonimir kao slavonski ban nije imao kraljevske trpimirovićke krvi, ne bi bio moguć njegov neosporavani dolazak na prijestolje. Bio je dakle, pripadnik dinastije Svetoslavića, mlađe grane Trpimirovića, koji su od vremena Svetoslava oko 1000. vladali Kraljevinom Slavonijom.
Izvanredno sposoban vladar
Kao takav bio je susjed Ladislavu Arpadoviću (1040. – 1095., kralj 1077. – 1095., prije toga dux 1064. – 1077.), koji je u času kad Zvonimir postaje kralj bio još vojvoda. Ladislav je imao ambicije i šanse da postane kralj, no bilo je i jakih suparnika. Nije imao muškog nasljednika. Podrška uvaženog susjeda bila bi itekako dobro došla i tako Ladislav udaje svoju mlađu sestru Jelenu, „Lepu“, za bana Zvonimira. To se dogodilo prije 1076., kad se Jelena spominje kao hrvatska kraljica.
Kako je 1083. Zvonimirov i Jelenin sin Radovan sudjelovao u nekom pravnom poslu kao svjedok, tada mu je bilo barem 18 godina. Rođen je, dakle, oko 1065., kad je Zvonimir u najbolju ruku bio samo banus. Ladislav je, dakle, dao svoju sestru Zvonimiru daleko prije nego što je i jedan od njih ostvario kraljevske ambicije. Kandidat za krunu ne daje svoju sestru bilo kome. I Zvonimir je bio predodređen za velike stvari.
Hrvatske kraljice iz vremena narodne dinastije (do 1102.) ne spominju se baš prečesto u dokumentima. Jelena Lepa je ustvari jedina – spominje se četiri puta. Jelenu suprugu Mihajla Krešimira II. (949. – 969.) i Trpimirovu (845. – 864.) Slavu poznamo iz natpisa. Jelena Lepa spominje se u četiri darovnice uz svog kraljevskog supruga (1078., dva puta, 1083. dva puta), u dvije i uz sina i Radovana (1078., 1083.), što bi se moglo tumačiti kao izraz bliskosti unutar kraljevske obitelji.
Ne bi bilo uopće neobično da je bila prisutna, zajedno sa Zvonimirom, pri posveti svoje zadužbine, crkve sv. Mihovila na Koločepu, iako je ta bila izvan granica njihova kraljevstva. Možda s pravom možemo zaključiti da veza Jelene Lepe i Zvonimira nije bila samo igra prijestolja. Moguće je da je njezina ljepota raspalila maštu naroda, no nije sasvim sigurno da se „Lepa“ odnosi na fizičku ljepotu, već je možda neka neshvaćena izvedenica imena Helena ili Ilona. Ovu cijelu priču oko Jelene naša je znanost i javnost smatrala tragedijom. Po mnogim povjesničarima, Zvonimir je bio zlikovac koji se prodao Dalmatincima, papi, nadbiskupu Lovri, Latinskoj crkvi, a izdao je interese hrvatskog naroda i hrvatske Crkve. Ženeći kobnu tuđinku, doveo je stranca na hrvatski tron i skrivio propast hrvatske državnosti. Pogledajte samo roman “Kraljica Lepa” Eugenija Kumičića.
Ništa nije dalje od istine. Zvonimir je bio izvanredno sposoban vladar koji je uspio stvarno integrirati Dalmaciju, povezati hrvatski kontinent i priobalje, steći naklonost jednog od najvećih papa svih vremena, Grgura VII., što je otprilike ekvivalent danas ulasku u NATO. Kako nam svjedoči Bašćanska ploča, štitio je i darivao hrvatsku narodnu Crkvu koja je i sama bila na strani velike crkvene reforme koju u Hrvatskoj provodi nadbiskup Lovro. Sasvim sigurno nije prezirao hrvatsko pismo i jezik.
Veličina Zvonimira i Ladislava je u tome što su shvatili da su Ugarska i Hrvatska premale da same opstanu između Svetog Rimskog Carstva, Venecije, Bizanta, Kijevskog Rusa, Normana i barbarskih plemena poput Kumana i Pečenega. U takvoj situaciji bilo je sasvim jasno da će kraljevstvo preuzeti onaj s najboljim nasljednikom. Ladislav nije imao muškog nasljednika, a Zvonimirov sin Radovan umro je prije oca. Da nije, Hrvat bi vladao u Ostrogonu naslijedivši hrvatsko-ugarski Commonwealth.
No strana dinastija Arpadovića na hrvatskom prijestolju nikako nije značila kraj suverenosti. Pa i danas Velika Britanija ima kraljevsku dinastiju koja je krajem 18. stoljeća došla iz njemačkog Hannovera. Ta je dinastija, preimenovana u windsorsku, vodila dva svjetska rata sa svojom njemačkom pradomovinom. Kad se stanje u Hrvatskoj i Ugarskoj normaliziralo dolaskom na prijestolje Kolomana (1097. – 1115., u Hrvatskoj od 1102.) taj je itekako uznastojao da se pokaže kao legitimni vladar, a to je u okolnostima svog vremena kao nećak Ladislava i bio. Hrvatska je dobila novu vladarsku dinastiju, ali je ostala i dalje Trojedna Kraljevina unutar zemalja krune sv. Stjepana. I nikad se protiv Arpadovića nije bunila.
Ovaj ekskurs bio je potreban da shvatimo važnost hrvatsko-ugarske alijanse Zvonimira i Ladislava za zajedničku politiku osamdesetih godina 11. stoljeća. A može se reći i za širenje tog „proeuropskog“, reformističkog saveza na južni dio istočnojadranske obale, privlačenjem Duklje u sferu interesa hrvatsko-ugarske zajednice. Još jedna crkvica sv. Mihovila čudesno upotpunjuje ovu fascinantnu priču o europeizaciji istočnojadranskog prostora.
Elafiti (Otoci jelena) su ploveći rajski vrt zapadno od Dubrovnika. Sastoje se od tri veća otočića i niza manjih školja i hridi. Oni veći su Šipan, Lopud i Koločep, a ovaj posljednji je praktički na ulazu u dubrovačku luku Gruž. U 11. stoljeću dubrovački su otoci u vlasti dukljanske države, no kralj Bodin (1082. – 1108.) prepušta ih Dubrovniku. Crkvenu neovisnost Dubrovnik stječe 1000. kad postaje nadbiskupija. Tada se upostavlja i dubrovačka crkvena jurisdikcija na Elafitima.
Fascinira briga s kojom je matično crkveno središte namaknulo vrhunske majstore za rad na Elafitima i kako su tamošnje male, navodno grube crkvice „progledale“ dobivši vrhunski slikarski i kiparski ukras. Sitne su, no sjajno uravnotežene, ukrašene oslikom dostojnim katedrale, npr., glava sveca, jedini očuvani fragment iz lopudske crkvice sv. Ilije, blagog poteza i meke koloristike poput likova deisisa u sv. Ivanu u Šilovu Selu, tek s jednom prozračnijom skalom boja i svjetla. I konačno tu su dva sloja podjednako vrijednih slikarija iz sv. Nikole/sv. Vida na Koločepu.
U dubrovačkoj Astareji sitna umjetnost južnodalmatinske arhitekture je poput pregršti plementih dragulja koji blistaju u travi. U tome se kulturni pejsaž jako malo mijenja od predromanike do dubrovačkih ladanjskih dvoraca 15. i 16. stoljeća. Pogođena je bit i mjera, a omot sunca, mora i kamena se ne mijenja.
Posred otoka Koločepa, iznad sjeverne luke u Gornjem Čelu, godinama su virili iz zemlje tragovi crkvice sv. Mihovila, koje je krajem 20. stoljeća nije podrobno istražio Željko Peković, te su ustanovljen tlocrt i korpus južnodalmatinske crkvice s kupolicom.
Težnja duga tisuću godina
Posloženi su ulomci kamenih reljefa nađenih na mjestu ili razbacanih uokolo po otoku, i rezultat svega toga je gotovo potpuna rekonstrukcija oltarne pregrade s likom arkanđela Mihajla u njezinu zabatu. Ti reljefi već su solidno zašli u sferu romanike, pa se tako uz uvjerljivi reljef arkanđela pojavljuje i ploča s anđelima, koji podsjećaju na golišave antičke putte, što i ne čudi jer je dobar dio reljefa preklesan od vrlo kvalitetnih rimskih sarkofaga iz raznih dijelova Carstva 2. i 3. stoljeća.
Primijećene su sličnosti koločepskih reljefa i radova istovremenih splitsko-trogirsko-kninskih radionica, te klesara natpisa u Splitu, Trogiru, Kaštelima i okolici; dakle u srcu Hrvatskog Kraljevstva.
No najveću vrijednost pregrade predstavlja natpis na gredi koji glasi „Queso vos omnes qui aspcitis ut fundatis preces pro sorore et regina quae edificavit ecclesiam in honorem sancti Michaelis Archangeli“, t.j., „Molimo sve vas koji ovo gledate da izrečete iskrene molitve za sestru i kraljicu, koja je sagradila crkvu u čast svetoga Mihovila arkanđela“. Vedrana Delonga, ponajbolja poznavateljica natpisa ranog hrvatskog razdoblja, pokazala je da se izraz „soror et regina“ teško može primijeniti na bilo koga drugoga iz vremena nastanka natpisa, t.j, kasnog 11. stoljeća, osim na Zvonimirovu suprugu, kraljicu Jelenu Lepu, sestru kralja Ladislava (Delonga 2007; Peković et al. 2005).
Sada postaju sasvim jasne veze Zvonimira i Mihajla, pojava stare, karolinške hrvatske krune na glavi dukljanskog monarha, prisutnost skulptora i epigrafa (klesara natpisa) iz srednje Dalmacije. Ladislavsko-zvonimirska politika „reformom u bolji život“ nije se zaustavljala na Neretvi, već je imala ambicija i odjeka na dalekom južnom Jadranu.
Od slovačke Morave do Bojane gradi se jedinstveni politički prostor. Nije puno nedostajalo da se on i do kraja izgradi i da njime upravljaju potomci Trpimirovića. Podizanje zadužbine izvan granica matične države dopustit će se jedino prijateljima. Zadužbina hrvatske sestre i kraljice na otoku Koločepu neosporan je dokaz prijateljskih odnosa hrvatske i dukljanske vladarske kuće i države.
Kako su ti odnosi zacijelo kulminirali krunidbom kralja Mihajla, to se oltarna pregrada iz sv. Mihovila na Koločepu može najbolje datirati u kasne osamdesete godine 11. stoljeća, pred nešto manje od tisućljeća. Toliko nam je trebalo da na mukotrpnom putu povijesti stignemo od sestre i kraljice do Pelješkog mosta.
Dobar članak. Iscrpan i zanimljiv.