Bez obzira na to spadali među one koji je doživljavaju kao jedan od najvažnijih koraka u dugogodišnjoj tradiciji razvoja automobila ili kao tek još jedan dokaz da gotovo sve ono što su istinski ljubitelji benzina i brzina polako, ali sigurno odlazi u zaborav, svi se slažu da je autonomna vožnja neupitna budućnost. No, da se ovdje ne radi samo o budućnosti nego i o prošlosti, dosad su znali tek rijetki pa se valja prisjetiti njezinih početaka.
Čuveni njemački proizvođač guma Continental nedavno nas je tako podsjetio na jedan od najvažnijih datuma u svojoj povijesti, koji seže još tamo u jesen 1968. godine. Na poziv ove tvrtke na poligonu Contidrom u blizini Lüneburga okupilo se, naime, više od 400 novinara i urednika tada najvažnijih novina, specijaliziranih časopisa te televizijskih i radiopostaja koji su imali priliku svjedočiti dotad nezamislivom prizoru.
Posebno prerađeni Mercedes-Benz 250 Automatic pred njihovim je očima vozilo ravnim pravcima, ali i velikim ovalnim zavojima sigurno, brzo i uvjerljivo, a za to se vrijeme za njegovim upravljačem nije nalazio – nitko! Ovaj je, za ono, ali zapravo i za današnje doba, doista revolucionarni automobil nastao kao plod nastojanja tvrtke da razvije vozilo koje će im pomagati u prikupljanju podataka koji će im zatim, nakon raznih vrsta analiza i ispitivanja, moći služiti za razvoj najnovijih mješavina guma za osobne automobile.
Cijeli su projekt, dakle, pokrenuli ljudi iz vrha Continentala, a vodila su ga tri tada mlada, ali već vrlo perspektivna i dokazana inženjera, Hans Jurgen Meyer, Klaus Weber i Herbert Ulsamer. Sva trojica su se, dakako, okupila i pola stoljeća kasnije te su sudjelovala u svečanom obilježavanju ovog Continentalova jubileja.
No osim Continentalovih inženjera te 1968. godine na projektu su radili i brojni vanjski suradnici. Projekt je Conti, naime, razvio u suradnji s inženjerima iz tvrtki Siemens i Westinghouse, a svoje su prste tu imali i istraživači s tehničkih fakulteta u Münchenu i Darmstadtu. U Mercedes su zahvaljujući svima njima ugrađeni sustavi za daljinsko upravljanje žičanim putem, a zahvaljujući posebnom regulatoru razine gasa, upravljačkoj elektronici i prilagođenom sustavu kočenja te senzorima uz pomoć kojih se korigirala putanja vožnje, eksperiment je potpuno uspio. Radiosustav slao je podatke o obavljenim mjerenjima, a zanimljivo je da je kao jedan od glavnih pozitivnih strana ovakvog načina prikupljanja podataka Continental navodio zajamčenu točnost obavljenih mjerenja. Činjenica da se radilo o autonomnom vozilu bez živog vozača iz cijele je priče izbacila ljudski faktor odnosno realnu opasnost od grešaka prilikom obavljanja posla.
Iako, dakle, Continentalov automobil bez vozača nije bio zamišljen da bi se u njemu putnici vozili na automatizirani način, njegovi su mu inženjeri vjerovali više nego živim vozačima. Danas, 50 godina kasnije, ljudima još uvijek vjerujemo više nego strojevima, a je li to dobro ili loše, odgovor će opet, kao i na početku priče, ovisiti o tome u kojoj ga skupini budemo tražili, onoj afirmativnoj ili onoj negacijskoj. Kako god bilo, sigurno je da će automobili uskoro doista voziti bez vozača, i to ne samo na poligonima nego i u uvjetima stvarnog prometa na cestama širom svijeta. A zasluge za to idu i ovdje spomenutim pionirima iz 1960-ih.
Pogledajte i video o prometnim kaznama - stiže stroži zakon o sigurnosti u prometu:
To nema puno veze s autonomnim upravljanjem, prvi pravi pokušaj autonomnog vozila kojim je upravljalo računalo bilo je sredinom osamdesetih godina kada je Mercedes opremio računalom, senzorima i radarom jedan Mercedes 190 a cjelim vozilom bez ljudske pomoci je upravljao napredni softverom.