Najnoviji Opelovi elektrificirani automobili – Corsa-e i plug-in hibrid Grandland X – upravo stižu na ceste. Električni Opel Vivaro i nasljednik Mokke X uslijedit će nešto kasnije ove godine, dok će se Opel Combo-e, Zafira Life-e i nasljednik Astre električnom timu pridružiti 2021. Do 2024. svi će Opelovi modeli osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila biti elektrificirani.
Opel se okreće struji i pritom se može osvrnuti na bogatu vlastitu tradiciju testnih, sportskih i produkcijskih električnih vozila. Opel već više od pet desetljeća provodi istraživanja i razvija inovacije na području električnih pogonskih sustava. To čini ovog proizvođača automobila iz Rüsselsheima jednim od e-pionira u branši. Naime, još je 1968. godine Kadett B Stir-Lec I nudio princip „produživanja dosega“ koji je kasnije zaživio u produkcijskom obliku u Opel Amperi. Studiju Stir-Lec pogonilo je 14 olovno kiselinskih akumulatora, a elektricitet koji je držao akumulatore stalno napunjenima generirao je Stirlingov motor s unutrašnjim izgaranjem smješten straga.
Tri godine kasnije Georg von Opel, unuk osnivača tvrtke, postavio je šest svjetskih rekorda za električna vozila za upravljačem modela Opel Electro GT koji je postizao 188 km/h pogonjen dvama uparenim elektromotorima snage 120 KS. To je vozilo napajao paket nikal-kadmijskih akumulatora mase 590 kilograma te je uz stalnu brzinu od 100 km/h ovo vozilo imalo doseg od 44 kilometra.
Istraživanje je između 1990. i 1997. otišlo korak dalje programom Opel Impuls. Impuls I temeljio se na Kadettu, a napajao ga je istosmjerni elektromotor snage 16 kW uz upotrebu nikal-kadmijskih baterijskih ćelija s tekućim elektrolitom. Imao je doseg od oko 80 km i najveću brzinu od 100 km/h. Nakon godinu dana uslijedio je Impuls II temeljen na karavanskoj izvedbi Astre. Koristio je 32 olovno kiselinska akumulatora za napajanje dva trofazna asinkrona motora, dajući ukupno 61 KS. Od 1993. do 1997. Opel je proveo svoj prvi masovni testni program za električna vozila modelom Impuls III. Flota od deset automobila Impuls III testirana je na njemačkom otoku Rügen tijekom čega je prijeđeno više od 300.000 km. Pet vozila bilo je opremljeno nikal-kadmijskim baterijama (61 KS), a drugih pet koristilo je natrij/nikal-kloridne visokoenergetske baterije (57 KS). Svih deset vozila Impuls III bilo je opremljeno trofaznim asinkronim motorom.
U međuvremenu je 1992. predstavljen konceptni automobil Opel Twin. Njegov trocilindrični benzinski motor zapremine 0,8 litara i snage 34 KS mogao je voziti po autocestama, dok bi električni pogon s dva hub-motora snage 14 KS ušao u igru prilikom gradske i prigradske vožnje. Vozač je u Twinu bio smješten u sredini naprijed, dok su straga bila tri putnička sjedala. Opel je 1995. elektromobilnost doveo u segment komercijalnih vozila konceptnim jednovolumenom Combo Plus koji je imao dvije visokoenergetske baterije od natrij/nikal-klorida koje su radile u kombinaciji s trofaznim asinkronim motorom snage 45 kW.
Opelov razvoj gorivskih ćelija 2000. je dospio na ceste u obliku modela HydroGen1 s karoserijom Zafire. Njegova hidrogenska gorivska ćelija napajala je elektricitetom trofazni asinkroni motor snage 75 KS i s 251 Nm vršnog okretnog momenta. Pri vršnim opterećenjima u pomoć je uskakala pomoćna baterija. Godine 2001. testni korisnici isprobali su flotu od 20 HydroGena3. Snaga je povećana na 82 KS, omogućujući najveću brzinu od 160 km/h. I četvrta generacija vozila s gorivskim ćelijama, HydroGen4, imala je nultu emisiju, što znači da je iz ispušne cijevi izlazila samo vodena para. Komplet koji se sastojao od 440 serijski povezanih gorivskih ćelija u kojima vodik reagira s kisikom iz zraka činio je ekološki prihvatljiv pogon ovog vozila.
Dakle, nije bilo izgaranja, nego se događala elektrokemijska reakcija koja generira elektricitet. Na taj način bila je moguća kontinuirana izlazna snaga od 100 KS i vršna izlazna snaga od 128 KS. Počevši od 2008. flota vozila HydroGen4 počela je pokazivati prikladnost za svakodnevnu upotrebu kroz projekt koji je sponzoriralo Savezno ministarstvo prijevoza – Partnerstvo za čistu energiju (Clean Energy Partnership, CEP) u Berlinu i kasnije na ulicama Hamburga, Baden-Württemberga, Sjeverne Rajne-Vestfalije i Hessena.
Istovremeno je Opel razvijao vozila na baterijski pogon te je 2007. na sajmu IAA u Frankfurtu predstavio inovativni Flextreme Concept koji je imao električni pogon Voltec s produženim dosegom.
Električni pogon s produženjem dosega ušao je 2011. u serijsku proizvodnju s Opel Amperom - prvim električnim automobilom za četvero putnika, posve prikladnim za svakodnevnu upotrebu i putovanja. Energiju za udaljenosti između 40 i 80 kilometara (ovisno o uvjetima vožnje) davala je litij-ionska baterija od 16 kWh koja je napajala elektromotor snage 150 KS. Kad bi razina napunjenosti baterije dosegnula zadani minimum, automatski bi se uključivao benzinski motor snage 86 KS i pokretao generator koji je napajao elektromotor. Ta vrsta kontinuirane opskrbe energijom osiguravala je bezbrižnu vožnju bez postaje za punjenje i uz doseg od nekoliko stotina kilometara.
Godine 2016./2017. uslijedila je Ampera-e, uz čisti električni doseg od 423 kilometara koji je bio vodeći u segmentu (WLTP). Baterije su stajale posebno ravno ispod razine poda vozila, pa je u Amperi-e bilo dovoljno mjesta za pet putnika i prtljažnik koji je kapacitetom odgovarao prtljažniku pune veličine nekog peterovratnog modela iz kompaktne klase (381 litra). Ampera-e pokazala je i kako električna mobilnost i uživanje u vožnji mogu ići ruku pod ruku jer je njen vršni okretni moment od 360 Nm osiguravao impresivno ubrzanje i vrijednosti elastičnosti. Izlazna snaga njegovog elektromotora iznosila je 204 KS. Taj kompaktni automobil ubrzava od 0 do 50 km/h za 3,2 sekunde i prelazi srednji sprint od 80 do 120 km/h prilikom pretjecanja za samo 4,5 sekundi.
Michelle, 19. w︆︅w︆︅w︆︅.︆︅l︆︅o︆︅v︆︅e︆︅x︆︅x︆︅.︆︅c︆︅l︆︅u︆︅b