Ne samo da smo od Zagreba do Splita Hyundai Konom EV stigli s jednim punjenjem baterija, nego smo se od Splita još odvezli Jadranskom magistralom do Vodica i vratili do Šibenika kako bismo prevalili 500 km bez punjenja baterije. Na koncu smo se na punionici u Šibeniku zaustavili s prevaljenih 504,3 km uz preostalih 4 posto kapaciteta baterije i domet od 18 km te prosječnu potrošnju od 12,0 kWh/100 km. Tako je Večernji list postao prvi medij, a koliko nam je poznato Večernjakov novinar prvi vozač koji je bez dopunjavanja baterija električnim automobilom povezao naša dva najveća grada. I što je najbolje, to bi mogao s električnom Hyundai Konom napraviti svaki prosječan vozač, jer automobil je s baterijom kapaciteta 64 kWh i 204 KS izvanredan u svakom pogledu.
Neopravdani strahovi
Prema prethodnom iskustvu s električnim automobilima, na put smo iz Zagreba (s punionice HT-a u Rudešu) točno u šest sati ujutro s punom baterijom (domet od 443 km s ugašenim klima-uređajem, 389 km s upaljenim klima-uređajem) krenuli vrlo oprezno. Nismo neiskusni s električnim automobilima, još prije pet godina s električnim smo Smartom sa 16,2 kWh kapaciteta baterije stigli od Plitvica do Zagreba prešavši više od 150 km s jednim punjenjem, a ove smo jeseni testirali novi Nissan Leaf s baterijom kapaciteta 40 KWh od Zagreba do Rijeke i nazad u jednom danu. Znamo kako je neugodno kad vas računalo u automobilu obavještava da nećete bez dopunjavanja stići na odredište i da isplanirate gdje ćete na punionicu, a punionice na ruti nema.
Upravo zbog vrlo slabe infrastrukture punionica, pogotovo u Lici gdje na cesti D1 praktički od Karlovca do Splita ima samo jedna “brža” punionica (može se skrenuti s rute u Otočac ili Gospić), nismo znali što nas očekuje. Vrlo hladno zagrebačko jutro također nas je brinulo jer hladnoća ne djeluje dobro na kapacitet baterije. No, kasnije se pokazalo da su svi ti strahovi bili bez osnove. Od Zagreba do Karlovca tako smo krenuli autocestom brzinom od 90 km/h, uz čudan osjećaj kad vas prestižu prazni kamioni (kasnije smo im vratili...) pa od Karlovca prema Tušiloviću, Slunju, Korenici, Gračacu...
Tamo negdje na Kordunu dobro smo se smrznuli. Kako smo odlučili ne koristiti klima-uređaj (domet s punom baterijom smanjuje za 50 km), kao ni grijanje (smanjuje domet još i više - 70 km), vanjska temperatura od 0 stupnjeva Celzija uz vožnju od 70-80 km/h značila je pravu “ledanu” u automobilu, pogotovo za noge. Dakako, kasnije smo shvatili da smo bespotrebno nazebli. U Raskokama smo - nakon 104,3 km - imali zabilježenu potrošnju od 13,9 kWh/100 km i preostali domet od 343 km te 79% baterije, a kad smo se na Plitvice popeli s preostalim dosegom od 304 km (do Splita još 230 km), znali smo da ćemo se uspjeti spustiti u Split bez traženja punjača i da ne moramo toliko štedjeti. Štoviše, na mnogim smo nizbrdicama uspjeli i napuniti bateriju rekuperativnim kočenjem. Naime, Kona ima četiri razine rekuperacije i tom se funkcijom zanimljivo igrati.
Najveća razina u bateriju donosi najviše energije ali i najbrže koči automobil, dok najmanja razina Koni omogućuje kotrljanje bez potrošnje energije. Tako smo do splitske trajektne luke preko Gračaca, Knina, Čavoglava i Klisa iz Zagreba stigli za 5 sati i 15 minuta vožnje. U Split smo nakon 359,8 km vožnje stigli s preostalim kapacitetom baterije od 30 posto, odnosno s preostalim dometom od 137 km. Prvotni plan bio je ostaviti puniti Konu u splitskoj Zračnoj luci, ali iako na internetskoj stranici puni.hr (T-com) stoji da je status punjača aktivan, on ne radi. Ne radi ni drugi njihov punjač u Trogiru, tako da smo promijenili plan i s Konom se odvezli do Šibenika, gdje smo imali dogovoreno noćenje. Kako smo u Šibenik stigli s prijeđenih 449 km i preostalim dosegom od 56 km, odlučili smo odvoziti okruglih 500 km pa smo napravili još krug do Vodica i po okolici Šibenika. Na koncu smo se zaustavili na 504,3 km uz prosječnu potrošnju od 12,1 kWh/100 km i s preostalim dometom od 18 km.
Napunila se preko noći
Kad smo Konu priključili na punjač snage 7 kW vrijeme punjenja do 100% kapaciteta baterije bilo je okruglih 10 sati. Baterija se u potpunosti napunila preko noći pa smo ujutro opet krenuli put Splita, gdje smo se namjeravali napuniti do “vrha” i krenuti autocestom A1 za Zagreb. Na koncu smo bateriju dopunili u Trogiru u Marini “Baotić”, gdje smo 8 kWh platili po komercijalnoj cijeni od 4 kuna po kWh. Dakle, 32 kune. Da smo tamo napunili cijelu bateriju platili bismo 256 kuna, a to je već cijena s kojom bismo laganijom vožnjom uspjeli stići iz Splita do Zagreba dizelašem. Stoga, dok su još električni automobili rijetkost i dok većina vlasnika brzih punionica ne naplaćuje struju na svojim punjačima, vožnja električnim automobilima je vrlo jeftina, ali kad se počne naplaćivati a pogotovo ako takvi automobili postanu mainstream, cijena struje više neće biti tako niska. Kako vidimo, to vrijeme polako dolazi, a na superbrzim punjačima već je stiglo pa se superbrzo punjenje već naplaćuje, primjerice na HT punionici u Rijeci - 2,5 kn/kWh.
Punimo se do 100% kapaciteta baterije i krećemo preko Prgometa na Autocestu A1. Bez obzira na jučerašnje vrlo pozitivno iskustvo, opet krećemo oprezno. Pogotovo nakon velikog uspona iz Trogira na ulaz na autocestu na koji smo stigli s prosjekom potrošnje od 20,1 kWh/100 km i mišlju da se moramo popeti na Velebit do Tunela Sveti Rok. Međutim, još jednom smo bezrazložno strahovali, jer da smo znali da ćemo kroz Sveti Rok u Liku izaći s preostalim dometom od 335 km i prosječnom potrošnjom od 14,5 kWh/100 km, ne bismo toliko štedjeli od Splita do Zadra. Nismo ni na autocesti koristili klima-uređaj, ali vrućina u ovo doba godine nije nikakav problem u odnosu na hladnoću, budući da obična ventilacija radi odlično, barem kad su vani 23 Celzija. Stoga smo od Svetog Roka do Zagreba odlučili voziti brže, na nekim dionicama standardnih 130 km/h, ali u prosjeku oko 110 km/h.
U Lučko smo iz Prgometa stigli za točno 3 sata i 52 minute, a iz centra Trogira do Arene Zagreb za 4 sata i 20 minuta uz prosječnu potrošnju od 14,8 kWh i preostali kapacitet baterije od 15 posto. Skoro sat vremena kraće vrijeme putovanja autocestom nekome će biti prednost, uz napomenu da smo mogli stići i 20-30 minuta prije da smo brže vozili prvi dio puta, dok će mnogi radije putovati starom cestom i uštedjeti 167 kune, koliko smo platili cestarinu od Prgometa do Zagreba.
Upravo na dan našeg putovanja električnim automobilom do Splita otvorene su prve tri punionice električnih automobila na našim autocestama i to na Tifonovim benzinskim postajama u Draganiću (ZG-KA) i Ravnoj Gori (KA-RI), a uskoro će biti otvorene i prema Splitu. To će bitno olakšati putovanje automobilima na struju autocestom jer će se na samoj autocesti moći dopunjavati baterija. Dakako, Tifon će punjenje, nakon prvotnog promotivnog besplatnog mjeseca, naplaćivati.
Ali, infrastruktura je i dalje veliki problem za vlasnike automobila na struju jer punionica ima premalo, pogotovo onih brzih. Drugi najveći problem je brzina punjenja jer superbrzih punjača ima vrlo malo, svega nekoliko u Hrvatskoj, dok se na brzim punjačima automobili pune od šest do deset sati.
VIDEO Pogledajte i naš razgovor s Matom Rimcem u Ženevi:
Ovo mi se čini kao vožnja po jajima.Stalno preračunavanje i kalkuliranje je prilično zamorno.Baterije bi trebale biti tipizirane tako da pristaju na svaki e-auto i da se mogu brzo i lako zamjeniti punim na stanicama poput sadašnjih benzinskih.No,do toga je još daleko.